MOJA MAJKA JE 29 GODINA SVAKOG 6. FEBRUARA KUPOVALA DVIJE KARTE ZA ISTU POZORIŠNU PREDSTAVU, ALI JE UVIJEK SJEDILA SAMA: Mjesto pored nje ostajalo je prazno, a na njega bi pažljivo spustila svoj kaput. Kada bih je pitala kome čuva mjesto, govorila bi: „Čovjeku koji je obećao da će se vratiti prije nego što se zavjesa posljednji put spusti.“ Poslije majčine smrti pronašla sam dvije karte koje je već kupila za ovu godinu i odlučila otići umjesto nje. Predstava je već počela kada je na prazno mjesto pored mene sjeo stariji čovjek. Pogledao je broj na karti i šapnuo: „Znači Jelena više nije živa. Onda ti vjerovatno nikada nije rekla da sam ja čovjek kojeg je čekala 29 godina — niti da je tvoj otac sve vrijeme znao gdje sam.“
Pogledala sam ga zbunjeno.
„Ko ste vi?“
„Aleksandar.“
Ime mi nije značilo ništa.
Sačekali smo pauzu i izašli u hodnik.
Aleksandar je iz džepa izvadio staru fotografiju.
Na njoj su bili moja majka, moj otac i on.
Svi veoma mladi.
Ispred istog pozorišta.
„Bili smo najbolji prijatelji“, rekao je.
Ali između njega i moje majke postojalo je nešto više.
Prije nego što je upoznala mog oca, Jelena i Aleksandar bili su zajedno skoro četiri godine.
Planirali su brak.
A onda je Aleksandar iznenada nestao.
„Zašto?“
Njegov mlađi brat napravio je ozbiljan problem i dugovao veliku količinu novca.
Aleksandar je prodao gotovo sve što je imao da mu pomogne, ali nije bilo dovoljno.
Dobio je posao na brodu i morao odmah otići.
Majci je obećao da će se vratiti za šest mjeseci.
Posljednje veče zajedno proveli su u pozorištu.
Sjedili su upravo na ova dva mjesta.
„Ali šest mjeseci je postalo 29 godina?“
Aleksandar je spustio pogled.
Na brodu je doživio nesreću.
Mjesecima je bio u bolnici u drugoj državi.
Kada se oporavio i vratio, prošle su skoro dvije godine.
Jelena se u međuvremenu udala.
Za mog oca.
„Zašto joj se niste javili?“
„Jesam.“
Aleksandar je došao do naše kuće.
Otac je otvorio vrata.
Njih dvojica su dugo razgovarala.
Aleksandar mu je rekao da želi samo jednom vidjeti Jelenu.
Otac mu je tada saopštio nešto zbog čega je otišao.
Majka je bila trudna.
Sa mnom.
Aleksandar nije želio razoriti porodicu.
Zamolio je mog oca da joj ne kaže da se vratio.
„I tata je pristao?“
„Da.“
Ali nije tu bio kraj.
Svake godine 6. februara Aleksandar bi dolazio u grad.
To je bio datum njihove posljednje predstave.
Nikada nije ulazio u pozorište.
Stajao bi preko puta.
I svake godine gledao moju majku kako ulazi sa dvije karte.
„Znači znali ste da vas čeka?“
„Nisam.“
Mislio je da drugu kartu kupuje za mog oca.
Tek prije nekoliko godina saznao je istinu.
Slučajno je sreo staru radnicu pozorišta.
Rekla mu je:
„Jelena već decenijama kupuje isto mjesto pored sebe. Nikada niko ne sjedne.“
Aleksandar je tada nazvao mog oca.
„Šta mu je tata rekao?“
Aleksandar je dugo ćutao.
A onda izvadio kovertu.
Na njoj je bio očev rukopis.
Otac mu je prije smrti napisao:
„Aleksandre, napravio sam nešto što nisam imao pravo. Kada si se vratio, rekao sam ti da Jelena ne želi da te vidi. To nije bila istina.“
Zaledila sam se.
Otac je slagao obojicu.
Aleksandru je rekao da majka želi da ostane u prošlosti.
Majci je rekao da se Aleksandar nikada nije vratio.
„Zašto?“
Bojao se da će je izgubiti.
Godinama kasnije priznao joj je.
Majka ga nije napustila.
Ali mu nikada nije potpuno oprostila.
Od tada je svake godine kupovala dvije karte.
„Ako je znala da ste živi, zašto vas nije pronašla?“
Otac joj nikada nije rekao gdje Aleksandar živi.
A Aleksandar je vjerovao da mu je oprošteno samo pod uslovom da se ne vraća.
Dvoje ljudi provelo je gotovo tri decenije čekajući jedno drugo zbog iste laži.
„Zašto ste onda došli večeras?“
Aleksandar je pokazao očevu kovertu.
Dobio ju je tek prošlog mjeseca.
Otac ju je prije smrti ostavio advokatu sa uputstvom da bude poslata tek nakon majčine smrti.
U njoj je bila i karta za predstavu.
Broj sjedišta pored njenog.
Otac je na kraju napisao:
„Ne mogu vratiti godine koje sam vam uzeo. Mogu samo pokušati da barem jednom prazno mjesto više ne ostane prazno.“
Vratili smo se u salu.
Predstava se bližila kraju.
Aleksandar je sjedio na mjestu koje je majka čuvala 29 godina.
Kada se zavjesa spustila, nije ustao.
Samo je dodirnuo prazno sjedište na kojem je trebalo da bude ona.
Prvi put čovjek kojeg je čekala konačno je došao. Samo je ovoga puta ona bila ta koja nije mogla doći.