MOJA BAKA JE 28 GODINA SVAKOG 19. NOVEMBRA POSTAVLJALA JOŠ JEDAN TANJIR ZA VEČERU, IAKO SMO ZA STOLOM UVIJEK BILI SAMO NAS ČETVORO: Na praznu stolicu niko nije smio sjesti, a hranu sa tog tanjira baka bi poslije ponoći spakovala i ostavila ispred kuće. Kada bih je pitala kome je namijenjena, govorila bi: „Nekome ko je jednom otišao gladan i obećao da će se vratiti kada bude imao šta da donese za sto.“ Poslije bakine smrti odlučila sam da posljednji put nastavim njen običaj. Tačno u ponoć začulo se kucanje. Na vratima je stajao stariji čovjek sa starim koferom. Pogledao je postavljen sto i rekao: „Znači Milena je do posljednjeg dana čuvala moje mjesto. Ali prije nego što sjednem, treba da znaš zašto sam prije 28 godina otišao iz ove kuće — i zašto tvoj otac cijelog života vjeruje da sam mrtav.“
Čovjek se zvao Branko.
Nikada nisam čula za njega.
Ali kada sam pozvala oca i rekla mu ime, ispustio je telefon.
Dvadeset minuta kasnije stajao je na vratima.
Čim je ugledao Branka, problijedio je.
„Ti si mrtav.“
Branko je samo odgovorio:
„Znam da si tako mislio.“
Tada sam saznala da je Branko bio bakin mlađi brat.
Živio je sa bakom i djedom dok je moj otac bio dijete.
Ali imao je ozbiljan problem sa kockanjem.
Jedne večeri izgubio je novac koji je djed mjesecima štedio za liječenje mog oca.
Djed ga je izbacio iz kuće.
Baka je pokušala da ga zaustavi.
Branko je na vratima rekao:
„Vratiću se kada budem mogao vratiti sve što sam uzeo.“
Bilo je to 19. novembra.
Nekoliko mjeseci kasnije porodici je stigla vijest da je Branko poginuo radeći na brodu.
Tijelo nikada nije pronađeno.
Svi su povjerovali.
Osim bake.
„Kako si onda živ?“, pitao je otac.
Branko je otvorio kofer.
Unutra nije bila odjeća.
Bile su uredno složene koverte novca.
Nakon odlaska zaista je radio na brodu.
Ali nije poginuo.
Čovjek koji je stradao imao je njegove dokumente jer su nekoliko dana ranije zamijenili torbe.
Branko je saznao da ga porodica smatra mrtvim.
I nije ispravio grešku.
„Zašto?“
Spustio je pogled.
„Jer sam prvi put u životu mogao pobjeći od svega što sam napravio.“
Otišao je u drugu državu.
Promijenio ime.
Prestao da se kocka.
Radio je godinama.
Ali nikada nije prestao skupljati novac koji je obećao vratiti.
„Zašto ti je trebalo 28 godina?“
Branko je pogledao mog oca.
„Novac sam imao poslije pet.“
Ono što nije imao bila je hrabrost.
Svake godine 19. novembra dolazio bi u naš grad.
Stajao bi preko puta kuće.
I kroz prozor gledao porodicu za stolom.
Jedne godine primijetio je peti tanjir.
„Tada sam shvatio da Milena zna da sam živ.“
Baka ga je jednom ugledala kroz prozor.
Nije izašla.
Nije ga pozvala.
Samo je od sljedeće godine počela ostavljati hranu ispred vrata.
Branko bi dolazio poslije ponoći i uzimao je.
Punih 23 godine.
„Znači razgovarao si sa njom?“
„Nikada.“
To je bio njihov jedini kontakt.
Baka je ostavljala tanjir.
On bi ga ujutro vraćao opranog.
Sve do prošle godine.
Tada je baka uz hranu ostavila poruku:
„Sljedeći put nemoj vraćati tanjir. Vrati sebe.“
Branko ju je nosio u džepu.
Ali ponovo je zakasnio.
Nije znao da je baka umrla.
Otac je dugo ćutao.
Onda je pogledao kofer pun novca.
„Misliš da će ovo vratiti ono što si uzeo?“
Branko je odmahnuo glavom.
„Ne. Zato nisam došao da vratim novac.“
Zatvorio je kofer i gurnuo ga u stranu.
Prišao je praznoj stolici koju je baka čuvala 28 godina.
Ali nije sjeo.
Pogledao je mog oca.
„Milena mi je ostavila mjesto. Ne znam jesi li ti.“
Otac ga je gledao nekoliko sekundi.
A onda izvukao stolicu.
„Sjedi. Za ono što si uradio ćemo se svađati sjutra. Večeras će baka prvi put poslije 28 godina imati razlog što je postavila peti tanjir.“