MOJA BAKA JE 30 GODINA SVAKOG 17. DECEMBRA SLALA PAKET NA ISTU ADRESU, IAKO JE ZNALA DA NA NJOJ VIŠE NIKO NE ŽIVI: U paket bi stavila vuneni džemper, teglu domaćeg pekmeza i kratko pismo koje mi nikada nije dozvoljavala da pročitam. Paketi su se uvijek poslije nekoliko sedmica vraćali neotvoreni. Kada bih je pitala zašto ne prestane, govorila bi: „Jednom će ga preuzeti onaj kome pripada.“ Poslije bakine smrti pronašla sam već spremljen posljednji paket i odlučila ga poslati. Ovoga puta nije vraćen. Sedam dana kasnije na moja vrata stigao je čovjek sa bakinim paketom u rukama. Pogledao me i rekao: „Trideset godina sam čekao da prestane da mi šalje ove stvari. Ali pošto je paket prvi put poslala ti, vrijeme je da saznaš zašto je tvoja baka cijelom selu govorila da sam joj brat — iako sam zapravo njen sin.“
Nisam znala šta da kažem.
Baka nikada nije imala brata.
Barem sam tako mislila.
Čovjek se predstavio kao Vladimir.
Imao je šezdesetak godina.
Iz novčanika je izvadio fotografiju moje bake kao veoma mlade djevojke.
U naručju je držala bebu.
Na poleđini je pisalo:
„Moj Vlado, 1966.“
„Vi ste ova beba?“
Klimnuo je.
Baka je imala sedamnaest godina kada ga je rodila.
Otac djeteta bio je oženjen čovjek iz susjednog mjesta.
Kada se saznalo za trudnoću, nastao je skandal.
Bakini roditelji odlučili su sakriti istinu.
Svima su rekli da je beba njihovo dijete.
Tako je Vladimir službeno postao bakin mlađi brat.
„Znači ona vas je odgajala?“
„Ne baš.“
Kada je imao četiri godine, bakini roditelji preselili su se s njim u drugi grad.
Baka je ostala kod rođaka.
Kasnije se udala za mog djeda.
Vladimir je odrastao vjerujući da mu je baka zapravo sestra.
Istinu je saznao sa šesnaest godina.
Slučajno je pronašao svoj stari rodni list.
„I tada ste otišli?“
Ne odmah.
Došao je baki.
Tražio objašnjenje.
Ona mu je priznala sve.
Ali Vladimir nije mogao prihvatiti da su ga svi lagali.
Najviše je zamjerio upravo njoj.
„Rekao sam joj da više nikada ne želim ništa od nje.“
Nekoliko godina kasnije preselio se u inostranstvo.
Baka je pronašla njegovu adresu.
Prvog 17. decembra poslala mu je paket.
To je bio njegov rođendan.
Unutra džemper.
Pekmez.
I pismo.
Vladimir ga nije preuzeo.
Sljedeće godine poslala je novi.
Ponovo ga nije preuzeo.
„Ali paketi su se vraćali baki.“
„Jesam.“
Vladimir je znao za svaki.
Poštar u tom mjestu bio je njegov prijatelj.
Svake godine javio bi mu da je stigao paket.
Vladimir bi odbio preuzimanje.
„Zašto?“
„Prvih deset godina jer sam bio ljut. Poslije toga jer me bilo sramota da ga konačno uzmem.“
Godine su prolazile.
Što je duže čekao, povratak je postajao teži.
„A zašto ste ovaj paket preuzeli?“
Vladimir ga je spustio na sto.
Na njemu nije bio bakin rukopis.
Bio je moj.
Shvatio je da se nešto dogodilo.
Otvorio ga je.
Unutra je pronašao isti džemper, pekmez i pismo.
Ali ovo pismo bilo je drugačije.
Baka ga je napisala nekoliko dana prije smrti.
Vladimir mi ga je pružio.
„Vlado, ako ovo čitaš, vjerovatno ga nisam poslala ja. To znači da više nemamo vremena da se ljutimo jedno na drugo.“
Dalje je napisala da nikada nije očekivala da je nazove majkom.
Samo je željela da jednom primi nešto što mu je poslala.
Na kraju je stajalo:
„Trideset godina vraćaš moje pakete. Samo nemoj jednog dana vratiti i moju unuku ako ti pokuca na vrata. Ona nije učestvovala u našim greškama.“
Podigla sam pogled.
„Zašto ste onda vi došli meni?“
Vladimir se prvi put nasmiješio.
„Zato što je Zora opet bila tvrdoglava. Čak je i posljednjim pismom uspjela da me natjera da uradim ono što je htjela.“
„Šta?“
„Da upoznam svoju porodicu.“
Tog dana sam pozvala majku.
Nisam joj rekla ko je kod mene.
Samo sam zamolila da dođe.
Kada je ušla i ugledala Vladimira, zastala je.
Ona ga se sjećala.
Kao dijete su joj govorili da je to bakin brat koji živi daleko.
Vladimir ju je pogledao i rekao:
„Izgleda da ti nisam ujak.“
Majka je počela plakati.
„Onda šta si mi?“
„Stariji brat.“
Na stolu je još stajao bakin posljednji paket.
Prvi od trideset koji nije vraćen pošiljaocu.
A prvi put poslije mnogo godina, čovjek kojem je bio namijenjen nije bio na drugom kraju svijeta.
Sjedio je za našim stolom.