KADA SAM POSLIJE 22 GODINE OTIŠLA PO SVOJU STARU MATURSKU DIPLOMU, SEKRETARICA MI JE REKLA: „UZ NJU JE OSTAVLJENA KOVERTA KOJU NIKO NIJE SMIO OTVORITI OSIM VAS.“
Nisam ni znala da je škola još uvijek čuva.
Na koverti je moje ime i datum mature.
Unutra sam pronašla ključ hotelske sobe, staru fotografiju i kratku poruku svog razrednog profesora.
Na fotografiji smo bili svi iz razreda, ali je jedno lice bilo zaokruženo crvenom olovkom.
Nisam prepoznala djevojku.
Ispod fotografije profesor je napisao:
„Ako se poslije mnogo godina vratiš po diplomu, pronađi ovu djevojku prije nego što pitaš bilo koga ko je ona. Jedina zna zašto tvoje ime prvobitno nije bilo na spisku maturanata.“
Zbunila sam se.
Ja sam normalno završila školu i bila na maturi.
Sekretarica je tada iz stare evidencije izvukla originalni spisak.
Na njemu su bila imena svih mojih drugova.
Mog nije bilo.
A pored praznog mjesta neko je rukom dopisao:
„Ne govorite joj ništa dok se ne vrati po diplomu.“
NASTAVAK PRIČE
Prvo sam pokušala pronaći djevojku sa fotografije.
Na poleđini je pisalo samo: Tamara, IV-2.
Preko bivših učenika saznala sam da danas živi u drugom gradu i radi u maloj knjižari.
Kada sam joj pokazala fotografiju, odmah me prepoznala.
Ja nju nisam.
„Sjedile smo zajedno skoro mjesec dana“, rekla je.
Tada mi se vratilo nekoliko maglovitih uspomena.
Tamara je došla u naš razred pred sam kraj škole. Bila je tiha i ubrzo ponovo nestala.
Razlog je bio porodični problem zbog kojeg je morala napustiti grad prije mature.
Ali kakve je to veze imalo sa mnom?
Tamara mi je objasnila da sam tih posljednjih nedjelja bila jedina osoba iz razreda koja joj je redovno donosila bilješke i pomagala da završi obaveze.
Ja sam to potpuno zaboravila.
Ona nije.
A onda je izvadila malu fasciklu.
U njoj je bio dokument sa mojim imenom.
Nekoliko dana prije mature škola je greškom evidentirala da nisam položila jedan predmet. Zbog toga sam uklonjena sa konačnog spiska.
Profesor je pokušavao pronaći dokaz da je ocjena upisana.
Pronašla ga je Tamara.
Dok je pakovala svoje stvari, kod sebe je slučajno imala kopiju testa sa profesorovim potpisom i mojom konačnom ocjenom.
Poslala ju je školi neposredno prije odlaska.
Greška je ispravljena.
Ja nikada nisam ni saznala da je postojala.
„A ključ hotelske sobe?“
Tamara se nasmijala.
Naša matura održana je u hotelu.
Profesor je tada iznajmio malu sobu u kojoj su učenici ostavljali stvari.
Tamara je prije odlaska tamo ostavila nešto za mene.
Ključ je škola sačuvala, ali hotel odavno više nije koristio isti sistem soba.
Ipak, uprava je pronašla kutiju iz stare arhive.
U njoj je bila Tamarina knjiga sa kratkom posvetom:
„Za osobu koja mi je pomogla da završim školu, a vjerovatno nikada neće saznati da je istog dana i meni pružila priliku da joj uzvratim.“
Dvadeset dvije godine kasnije konačno sam uzela diplomu.
Ali kući nisam najviše gledala u nju.
Gledala sam u staru knjigu i pokušavala se sjetiti koliko još malih stvari iz mladosti smatram nevažnim, a neko drugi ih možda pamti cijelog života.