„KAD SAM OTIŠLA DA OBNOVIM LIČNU KARTU, SLUŽBENICA JE POGLEDAla MOJE PODATKE I PITALA: ‘JESTE LI SIGURNI DA STE ROĐENI 1988. GODINE?’ NASMIJALA SAM SE I REKLA DA JESAM. OKRENULA JE MONITOR PREMA MENI: ‘ONDA MI OBJASNITE ZAŠTO POSTOJI VAŠA FOTOGRAFIJA IZ 1983.’“
Kristina je pomislila da je službenica pogriješila.
„Nemoguće. Tada nisam ni bila rođena.“
„Znam.“
Na ekranu se nalazio stari digitalizovani dokument.
Ime nije bilo Kristina.
Pisalo je:
JASNA MARKOVIĆ.
Ali fotografija…
Žena na njoj izgledala je gotovo identično kao Kristina.
Iste oči.
Isti oblik lica.
Čak je imala mali ožiljak iznad lijeve obrve — na istom mjestu gdje ga je imala i Kristina.
„Ko je ovo?“
„Ne znam. Dokument je izdat 1983. godine.“
Kristina je fotografisala podatke i otišla pravo kod majke.
Čim je pokazala fotografiju, majci je ispala šolja iz ruke.
„Odakle ti ovo?“
Kristina je osjetila kako joj se stomak steže.
„Ko je Jasna?“
Majka nije odgovorila.
„Mama, ova žena izgleda kao ja.“
„Znam.“
Tek nakon nekoliko minuta majka je progovorila.
Jasna je bila njena starija sestra.
Kristinina tetka.
„Zašto nikada nisam čula za nju?“
„Zato što je nestala.“
Jasna je 1984. godine imala dvadeset dvije godine.
Jednog jutra rekla je porodici da ide na posao.
Nikada se nije vratila.
Policija ju je tražila mjesecima.
Nije pronađena.
Porodica je godinama čekala bilo kakvu vijest.
„A kakve to veze ima sa mnom?“
Majka je ustala i iz stare komode izvadila kovertu.
Unutra je bilo nekoliko fotografija.
Kristina je ostala bez riječi.
Na svakoj je Jasna izgledala kao njena starija verzija.
„Ožiljak?“
Majka je klimnula.
„Imala ga je od djetinjstva.“
Kristina je svoj dobila kada je imala četiri godine, nakon pada sa bicikla.
Čista slučajnost.
Ili je barem tako mislila.
Na posljednjoj fotografiji Jasna je stajala pored nepoznatog muškarca.
Na poleđini je pisalo:
„JASNA I ROBERT — MAJ 1984.“
„Ko je Robert?“
Majka je rekla da niko nije znao.
Porodica je fotografiju pronašla među Jasninim stvarima nakon nestanka.
Policija nikada nije identifikovala muškarca.
Kristina je počela istraživati.
U starim novinama pronašla je kratku vijest o nestanku.
A zatim još nešto.
Tri mjeseca nakon što je Jasna nestala, žena sa njenim imenom prijavila se u hotelu u Austriji.
Policija je tada provjerila trag.
Žena je već otišla.
Adresa koju je ostavila bila je lažna.
Kristina je pronašla naziv hotela.
Još uvijek je radio.
Poslala im je upit.
Nije očekivala odgovor.
Sedmicu kasnije javio joj se vlasnikov sin.
Stara knjiga gostiju još je postojala.
Poslao joj je fotografiju stranice.
JASNA MARKOVIĆ — SOBA 214.
Pored njenog imena nalazio se još jedan gost.
ROBERT KELLER.
Kristina je počela tražiti Roberta.
Pronašla je čovjeka sa tim imenom koji je odgovarao godinama i živio u Gracu.
Poslala mu je staru fotografiju.
Odgovor je stigao za manje od sat vremena:
„GDJE STE PRONAŠLI OVU SLIKU?“
Kristina ga je nazvala.
Čim je čuo njeno prezime, Robert je zaćutao.
„Poznavali ste Jasnu?“
„Jesam.“
„Znate li šta joj se dogodilo?“
„Znam.“
Kristina je ustala sa stolice.
„Onda mi recite.“
Robert je izgovorio nešto što niko u porodici nije očekivao:
„Jasna nije nestala. Otišla je sa mnom.“
Planirali su novi život u Austriji.
Jasna se godinama svađala sa ocem koji nije odobravao njihovu vezu.
Odlučila je otići bez pozdrava.
„Zašto se nikada nije javila?“
Robert je zaćutao.
„Javila se.“
Kristina nije razumjela.
„Vašoj porodici je godinama slala pisma.“
„Nikada ih nismo dobili.“
„Onda ih je neko skrivao.“
Robert je sačuvao kopije nekih pisama.
Poslao ih je Kristini.
Sva su bila adresirana na kuću njenog djeda.
U posljednjem, iz 1988. godine, Jasna je napisala:
„ČULA SAM DA JE MILENA TRUDNA. AKO DOBIJE DJEVOJČICU, VOLJELA BIH JE JEDNOG DANA UPOZNATI.“
Milena je bila Kristinina majka.
Pismo je poslano samo dva mjeseca prije Kristinina rođenja.
Kristina ga je odnijela majci.
Majka je počela plakati.
„Nikada nisam vidjela ovo.“
Postojala je samo jedna osoba koja je tada svakodnevno preuzimala poštu.
Kristinin djed.
Umro je prije deset godina.
U njegovoj staroj kući još su stajale kutije sa dokumentima.
Kristina i majka otišle su tamo.
Poslije nekoliko sati pronašle su zaključanu ladicu u njegovom radnom stolu.
Majka je imala ključ.
Unutra je bilo 27 neotvorenih pisama.
Sva od Jasne.
Posljednje je poslano 1996.
A onda ništa.
Kristina je nazvala Roberta.
„Gdje je ona sada?“
Sa druge strane nastala je tišina.
„Jasna i ja smo se razveli 1997.“
„Imate li njen kontakt?“
„Nemam.“
„Znate li barem gdje je otišla?“
Robert je rekao samo:
„Mislim da se vratila.“
„Gdje?“
„Kući.“
Kristina je sljedećih mjesec dana pokušavala pronaći bilo kakav trag.
A onda joj je stiglo pismo.
Pravo papirno pismo.
Bez imena pošiljaoca.
Unutra je bila fotografija.
Na njoj je bila starija žena.
I dalje nevjerovatno slična Kristini.
Na poleđini samo jedna rečenica:
„NE TRAŽI VIŠE ROBERTA. AKO ŽELIŠ ODGOVORE, DOĐI SAMA.“
Ispod je bila adresa.
Kristina je pokazala fotografiju majci.
Majka je počela plakati čim ju je vidjela.
„To je ona.“
„Sigurna si?“
„Jesam.“
Kristina je sljedećeg jutra sjela u automobil.
Adresa je bila udaljena svega 18 kilometara.
Žena koju je njena porodica tražila više od četrdeset godina živjela je gotovo u susjednom gradu.
Kada je stigla, vrata male kuće otvorila je sijeda žena.
Nekoliko sekundi samo su gledale jedna drugu.
Žena je zatim pogledala ožiljak iznad Kristinine obrve.
Dodirnula je svoj.
I nasmijala se.
„Znači ipak ličiš na mene.“
Kristina nije znala da li da je zagrli ili da počne postavljati pitanja.
Odabrala je pitanje.
„Zašto se nisi vratila porodici?“
Jasna je otvorila vrata širom.
„Uđi. Za taj odgovor će nam trebati mnogo više od jedne kafe.“