„MOJA MAJKA JE 11 GODINA SVAKOG DECEMBRA SLALA BOŽIĆNI PAKET NA ISTU ADRESU. KADA JE UMRLA, POSLALA SAM POSLJEDNJI UMJESTO NJE. TRI DANA KASNIJE NA VRATIMA MI SE POJAVILA DJEVOJKA I REKLA: ‘VI NE ZNATE ZAŠTO JE VAŠA MAJKA SLALA TE PAKETE, ZAR NE?’“
Jedanaest godina moja majka je svakog decembra slala paket na istu adresu.
Nikada nije htjela reći kome.
Nakon njene smrti pronašla sam već spremljen posljednji paket i poslala ga umjesto nje.
Tri dana kasnije neko je pokucao na moja vrata.
Stajala je djevojka od dvadesetak godina.
„Vi ste Anina kćerka?“
Klimnula sam.
Pogledala me i rekla:
„Onda vi vjerovatno ne znate da mi je vaša majka 11 godina slala poklone zbog onoga što sam joj uradila kad sam imala samo devet godina.“
Zvala se Lejla.
Nikada je ranije nisam vidjela.
Pozvala sam je unutra.
„Šta ste uradili mojoj majci sa devet godina?“
Lejla je iz torbe izvadila stari crveni šal.
Odmah sam ga prepoznala.
Pripadao je mojoj majci.
„Odakle vam ovo?“
Prije jedanaest godina majka je jedne zimske večeri čekala autobus.
Bilo je hladno, a na stanici je sjedila djevojčica bez jakne.
Pored nje nije bilo nikoga.
Majka joj je prišla.
Djevojčica nije željela govoriti.
Samo je plakala.
Majka je skinula svoj šal, umotala je i pozvala policiju.
Ispostavilo se da je Lejla pobjegla iz kuće.
Njena majka bila je samohrani roditelj i te večeri su se strašno posvađale.
Djevojčica je u bijesu izašla i otišla kilometrima daleko.
„Vaša majka je ostala sa mnom dok moja mama nije došla.“
„Dobro, ali zašto ti je onda slala pakete jedanaest godina?“
Lejla se nasmijala.
„Zato što sam joj ukrala novčanik.“
Mislila sam da se šali.
Nije.
Dok je majka razgovarala sa policajcem, Lejla joj je iz torbe uzela novčanik.
„Imala sam devet godina i bila sam užasno ljuta na cijeli svijet.“
Majka je krađu primijetila tek kod kuće.
Policija je sljedećeg dana pronašla novčanik kod Lejle.
Novac je još bio unutra.
Majka nije željela podnijeti prijavu.
Umjesto toga otišla je do njihove kuće.
„Šta je uradila?“
„Donijela mi je poklon.“
To je bilo potpuno tipično za moju majku.
U kesi su bile rukavice, knjiga i čokolada.
Majka joj je rekla:
„Ako već želiš nešto moje, sljedeći put sačekaj da ti sama dam.“
Godinu kasnije poslala joj je prvi decembarski paket.
Pa drugi.
Pa treći.
Kako je Lejla rasla, sadržaj se mijenjao.
Od igračaka i knjiga do kozmetike, rukavica i poklon-bonova.
Ali svaki paket sadržao je jednu čokoladu.
„Zašto mi mama nikada nije rekla za tebe?“
„Pitala sam je isto.“
Lejla je izvadila telefon.
Imala je njihove poruke.
Majka joj je jednom napisala:
„Dobro djelo koje moraš svima ispričati pomalo prestaje biti dobro djelo.“
Prepoznala sam je u toj rečenici.
Ali nešto mi još nije bilo jasno.
„Zašto si došla baš sada?“
Lejla je spustila pogled.
Posljednji paket razlikovao se od svih prethodnih.
U njemu nije bilo poklona za nju.
Bila je mala dječja jakna.
I poruka:
„Za nekoga kome će jednog dana možda trebati kao što je tebi trebala moja.“
Nisam razumjela.
Lejla se nasmijala i stavila ruku na stomak.
Bila je trudna.
Moja majka je to znala.
Ja nisam.
„Trebala je doći kad se beba rodi.“
Glas joj je zadrhtao.
„Nije stigla.“
Nekoliko mjeseci kasnije Lejla je dobila djevojčicu.
Nazvala ju je Hana.
Prvi put kada sam ih posjetila, vidjela sam onu malu jaknu okačenu pored krevetića.
„Još joj je velika“, rekla je Lejla.
„Naravno. Moja majka je uvijek kupovala stvari dvije veličine unaprijed.“
Obje smo se nasmijale.
Sljedećeg decembra dugo sam razmišljala da li da pošaljem paket.
Majčina tradicija nije bila moja obaveza.
Ipak sam ga poslala.
Lejla me je odmah nazvala.
„Ne moraš ovo raditi.“
„Znam.“
„Onda zašto radiš?“
Pogledala sam fotografiju svoje majke.
„Jer sam jedanaest godina mislila da mama šalje pakete nekom nepoznatom. Sad znam da ih je zapravo slala nekome ko će jednog dana pokucati na moja vrata.“
Lejla je zaćutala.
A onda rekla:
„Hana će jednog dana pitati ko joj je poslao prvi paket.“
„Reci joj istinu.“
„Koju?“
Nasmijala sam se.
„Da je sve počelo zato što je njena mama sa devet godina bila najgori lopov na autobuskoj stanici.“