„MOJA MAJKA JE POSLJEDNJIH PET GODINA SVAKOG MJESECA PODIZALA 100 EURA ISTOG DANA. POSLIJE NJENE SMRTI PRONAŠLA SAM 60 PRAZNIH KOVERTI — NA SVAKOJ JE BILO NAPISANO ISTO IME.“
Poslije majčine smrti pronašla sam 60 praznih koverti.
Na svakoj je pisalo isto ime:
„MARIJA“
Provjerila sam njene izvode. Tačno pet godina, svakog 10. u mjesecu, podizala je 100 eura.
Nisam poznavala nikakvu Mariju.
Onda sam u posljednjoj koverti pronašla adresu.
Otišla sam tamo.
Vrata mi je otvorila žena i, čim sam rekla čija sam kćerka, problijedjela.
„Znači, vaša majka vam nikada nije rekla ko sam ja?“
„Nije.“
Žena me je pustila unutra.
Imala je možda šezdesetak godina, približno koliko i moja majka.
„Ja sam Marija.“
Odmah sam pitala ono zbog čega sam došla.
„Je li vam moja majka svakog mjeseca davala 100 eura?“
Marija je klimnula.
Osjetila sam ljutnju.
Majka nije bila bogata.
Živjela je od penzije i uvijek govorila da mora paziti na svaki euro.
„Zašto?“
Marija je otišla do ormara i donijela staru fotografiju.
Na njoj su bile dvije djevojke od možda sedamnaest godina.
Jedna je bila moja majka.
Druga Marija.
„Bile smo najbolje prijateljice.“
Nikada nisam čula njeno ime.
Prije više od četrdeset godina zajedno su radile u tekstilnoj fabrici.
Jednog dana nestala je plata jedne radnice.
Novac je pronađen u Marijinom ormariću.
Dobila je otkaz.
Svi su vjerovali da je ukrala.
I moja majka.
„Kakve to veze ima sa 100 eura?“
Marija me pogledala.
„Tvoja majka je prije pet godina saznala ko je stvarno uzeo novac.“
Jedna njihova bivša koleginica, teško bolesna, priznala je istinu.
Ona je ukrala platu.
Uplašila se da će je uhvatiti i sakrila novac u prvi otvoreni ormarić.
Bio je Marijin.
Moja majka je nakon četrdeset godina shvatila da je okrenula leđa nedužnoj prijateljici.
Pronašla ju je.
Izvinila se.
Marija joj je oprostila.
„Ali zašto novac?“
Tu se Marija nasmijala.
„Nije ona meni plaćala zbog griže savjesti.“
Kada ju je pronašla, saznala je da Marija brine o unuku.
Njena kćerka poginula je nekoliko godina ranije.
Dječak se zvao Luka.
Majka je počela svakog mjeseca donositi 100 eura za njegove školske troškove.
Marija je u početku odbijala.
Moja majka je pronašla rješenje.
„Rekla je: ‘Dobro. Onda ne dajem tebi. Dajem njemu.’“
Pet godina nije propustila nijedan mjesec.
„Zašto su koverte bile kod moje majke ako je novac davala vama?“
„Ja sam joj ih vraćala.“
„Zašto?“
Marija je otvorila jednu ladicu.
Iz nje je izvadila još šezdesetak koverti.
Na njima je pisalo ime moje majke:
„VERA“
Nisam razumjela.
Marija je objasnila.
Svaki put kada bi majka donijela 100 eura, Marija bi uzela kovertu, a sljedećeg mjeseca vratila praznu.
Istovremeno bi joj dala drugu.
U njoj nije bio novac.
Bila je fotografija Luke, njegov crtež, svjedočanstvo ili kratka poruka.
Majka ih je čuvala.
Pronašla sam ih kasnije u drugoj kutiji.
Na jednoj fotografiji Luka drži diplomu.
Na drugoj bicikl.
Na trećoj je već tinejdžer.
„Gdje je Luka sada?“
Marija se nasmijala.
„Na fakultetu.“
Majka je doživjela da sazna da je upisao elektrotehniku.
Nije doživjela njegov prvi ispitni rok.
Prije nego što sam otišla, Marija mi je pružila posljednju kovertu.
„Ovo je trebalo da dobije sljedećeg mjeseca.“
Na njoj je pisalo:
VERA.
Otvorila sam je.
Unutra je bila fotografija Luke ispred fakulteta.
Na poleđini je napisao:
„Bako Vera, položio sam prvi ispit. Marija kaže da ćeš opet tvrditi da si ti znala da hoću.“
Nisam mogla zadržati suze.
Sljedećeg desetog u mjesecu pogledala sam kalendar.
Otišla sam do bankomata.
Podigla 100 eura.
Stavila ih u kovertu i odnijela Mariji.
Odmah je odmahnula glavom.
„Ne. Tvoja majka je to radila. Ti ne moraš.“
„Znam.“
„Onda zašto?“
Pogledala sam fotografiju Luke na polici.
„Zato što je mama pet godina plaćala dug koji se nije mogao platiti novcem. Ja samo želim vidjeti kako se priča završava.“
Marija se nasmijala.
„Onda ćeš dugo plaćati. Luka kaže da poslije fakulteta želi master.“
Pogledala sam kovertu.
„Odlično. Sad konačno razumijem zašto je mama stalno govorila da su djeca skupa.“