„MOJA MAJKA JE 16 GODINA SVAKOG PROLJEĆA SADILA CVIJEĆE ISPRED KUĆE ŽENE SA KOJOM NAVODNO NIJE GOVORILA. POSLIJE NJENE SMRTI OTIŠLA SAM TAMO — A ŽENA MI JE REKLA: ‘TVOJA MAJKA NIJE DOLAZILA ZBOG MENE.’“
Šesnaest godina moja majka je svakog proljeća kupovala isto cvijeće i negdje ga odnosila.
Nikada nije rekla kome.
Poslije njene smrti pronašla sam adresu i otišla tamo.
Ispred kuće raslo je na desetine cvjetova koje sam prepoznala.
Vrata je otvorila starija žena.
Čim sam rekla čija sam kćerka, oči su joj se napunile suzama.
„Tvoja majka nije dolazila ovdje zbog mene.“
Pokazala je prema malom prozoru na spratu.
„Sad ću ti pokazati kome ih je zapravo donosila.“
Žena se zvala Nada.
Znala sam to ime.
Kada sam bila mala, nekoliko puta sam čula majku kako ga izgovara u svađama sa ocem.
Kad bih pitala ko je Nada, odgovorila bi:
„Neko iz prošlosti.“
Nikada više ništa.
„Kome je donosila cvijeće?“
Nada me je povela uz stepenice.
Otvorila je vrata male sobe.
Bila je prazna.
Na polici su stajale fotografije djevojke mojih godina.
Na jednoj je bila u školskom dvorištu.
Na drugoj na biciklu.
Na trećoj je stajala pored moje majke.
„Ko je ona?“
„Moja kćerka, Tamara.“
Tamara je umrla prije šesnaest godina.
Imala je devetnaest.
„Ali kakve veze ima sa mojom majkom?“
Nada je sjela.
„Radile smo zajedno.“
Moja majka i Nada bile su medicinske sestre u istoj bolnici.
Godinama su bile najbolje prijateljice.
Njihove porodice zajedno su ljetovale.
Tamara je moju majku zvala „druga mama“.
A onda se dogodila nesreća.
Jednog proljećnog dana Tamara je automobilom krenula na fakultet.
Moja majka ju je nekoliko minuta ranije nazvala.
Tamara se javila dok je vozila.
Razgovor je trajao manje od minute.
Nekoliko trenutaka kasnije izgubila je kontrolu nad automobilom.
Udarila je u drvo.
„Mama je izazvala nesreću?“
Nada je odmah odmahnula glavom.
„To niko ne zna.“
Policija nikada nije mogla utvrditi je li telefon imao ikakve veze sa nesrećom.
Padala je jaka kiša.
Put je bio klizav.
Ali moja majka je sebe krivila.
A Nada?
Ona je u najgorim danima svog života trebala nekoga na koga će usmjeriti bol.
Usmjerila ju je na moju majku.
„Rekla sam joj da je ne želim više vidjeti.“
Majka je poslušala.
Skoro.
Sljedećeg proljeća Nada je pronašla posađene bijele petunije ispred kuće.
Tamara ih je obožavala.
Znala je ko ih je posadio.
Iščupala ih je.
Godinu kasnije majka je došla ponovo.
Nada ih ovaj put nije dirala.
„I tako šesnaest godina?“
Klimnula je.
„Nikada niste razgovarale?“
„Prvih osam — ni riječ.“
Majka bi rano ujutro posadila cvijeće i otišla.
Onda se jednog proljeća Nada pojavila na vratima.
Nije je pozvala unutra.
Samo joj je pružila čašu vode.
Sljedeće godine kafu.
Godinu poslije sjedile su zajedno na stepenicama.
„Pomirile ste se?“
Nada je dugo razmišljala.
„Nikada nismo izgovorile tu riječ.“
Nisu ni morale.
Posljednjih nekoliko godina majka bi posadila cvijeće, a onda bi njih dvije zajedno pile kafu.
„Zašto mi nije rekla?“
Nada je ustala i donijela malu kutiju.
„Planirala je.“
Unutra su bila pisma.
Po jedno za svaku godinu.
Majka ih je pisala Tamari.
Nikada ih nije slala.
U prvom je bilo deset stranica izvinjenja.
U sljedećem šest.
Kasnije su pisma postala drugačija.
Majka joj je pisala o meni.
O mom završetku škole.
Prvom poslu.
Vjenčanju.
U jednom je stajalo:
„Tamara, danas je moja kćerka napunila onoliko godina koliko si ti imala kada si otišla. Tek danas shvatam koliko si zapravo bila dijete.“
Morala sam spustiti papir.
„Zašto ste sačuvali pisma?“
„Tvoja majka mi ih je dala prošle godine.“
„Zašto?“
„Rekla je da ih jednog dana predam tebi.“
Tada sam shvatila nešto.
Majka je znala da je bolesna.
Znala je da vjerovatno neće dočekati sljedeće proljeće.
Pogledala sam kroz prozor.
Zemlja ispred kuće bila je prazna.
„Kada ih je obično sadila?“
Nada je pogledala kalendar.
„Sljedeće nedjelje.“
Sedam dana kasnije vratila sam se.
Donijela sam petunije.
Nada me je ugledala sa kesama zemlje i odmah rekla:
„Ne moraš nastaviti ono što je ona radila.“
„Znam.“
„Onda zašto si došla?“
Pogledala sam praznu gredicu.
„Jer mi se ne sviđa kako izgleda bez njih.“
Sadile smo skoro dva sata.
Kada smo završile, Nada je donijela dvije kafe.
Sjela je na stepenice i ostavila mjesto pored sebe.
„Tvoja majka je uvijek tvrdila da ja sadim preduboko.“
Uzela sam kafu.
„A jeste li?“
„Jesam.“
„Onda je bila u pravu.“
Nada me je pogledala.
„Odlično. Tek si drugi put u ovoj kući, a već me nerviraš potpuno isto kao ona.“
Prvi put tog dana obje smo se nasmijale.