„MOJ OTAC JE SVAKOG 10. U MJESECU KUPOVAO JEDAN PAR DJEČJIH PATIKA, IAKO GODINAMA U PORODICI NIJE BILO MALE DJECE. POSLIJE NJEGOVE SMRTI PRONAŠLA SAM 47 RAČUNA — ALI NIJEDAN PAR PATIKA.“
Moj otac je godinama svakog mjeseca kupovao jedan par dječjih patika.
Nikada ih nije donosio kući.
Poslije njegove smrti pronašla sam 47 računa.
Na svakom je hemijskom bilo napisano samo jedno slovo:
„M.“
Prodavačica ga se odmah sjetila.
Pitala sam kome je nosio patike.
Pogledala me iznenađeno.
„Nikome. Vaš otac ih je ostavljao ovdje. Ali svakog mjeseca po njih bi dolazilo drugo dijete.“
—
„Kako drugo dijete?“
Prodavačica se zvala Sanja.
Radila je u toj prodavnici skoro deset godina.
Dobro je poznavala mog oca.
„Prvi put je došao prije četiri godine.“
Tražio je najjeftinije dječje patike.
Nije znao broj.
Nije znao ni jesu li za dječaka ili djevojčicu.
Sanja je mislila da kupuje poklon.
„Za koje dijete?“, pitala ga je.
Otac joj je odgovorio:
„Još ne znam.“
Naravno, pomislila je da se šali.
Nije.
Sve je počelo nekoliko dana ranije.
Otac je čekao autobus kada je primijetio dječaka kako ide prema školi.
Na jednoj patici đon mu se gotovo potpuno odvojio.
Dječak ga je svakih nekoliko metara vraćao rukom.
Otac ga je zaustavio.
„Kako ćeš tako cijeli dan?“
Dječak se postidio.
„Mogu.“
Otac je izvadio nešto novca.
Dječak nije htio uzeti.
Samo je otišao.
Otac ga više nikada nije vidio.
Ali slika te patike mu nije izlazila iz glave.
Otišao je u prodavnicu i pitao Sanju postoji li način da ostavi plaćen par za neko dijete kojem stvarno treba.
„Kako ćemo znati kome treba?“
Otac je rekao:
„Vi ćete znati.“
Sanja nije bila oduševljena.
Nije željela procjenjivati čija porodica ima novca, a čija nema.
Onda je smislila bolje rješenje.
U blizini je radila učiteljica po imenu Marija.
Poznavala je porodice iz nekoliko okolnih škola.
Ako primijeti da nekom djetetu trebaju patike, roditelj bi dobio malu ceduljicu.
Na njoj je pisalo samo:
M.
Sa njom bi došli u prodavnicu.
Izabrali patike do određenog iznosa.
Niko nije morao objašnjavati zašto nema novca.
„Zato M. na računima?“
Sanja je klimnula.
M nije bilo ime.
Značilo je Marija.
„Je li otac znao ko uzima patike?“
„Nikada.“
To je bio njegov uslov.
Nije želio fotografije.
Nije želio zahvalnice.
Nije želio imena.
Jednom je dijete ostavilo crtež za čovjeka koji je kupio patike.
Otac ga nije htio uzeti.
„Zašto?“
Sanja se nasmijala.
„Rekao je da će onda početi misliti da radi nešto veliko.“
To je zvučalo potpuno kao on.
„Ali zašto svakog desetog?“
Tog dana je primao penziju.
Prvo bi platio račune.
Onda bi otišao po patike.
Tek nakon toga kupovao bi sebi šta treba.
Četiri godine.
Četrdeset sedam pari.
„Zašto 47, a ne 48?“
Sanja je zaćutala.
Otac je posljednjeg mjeseca već bio u bolnici.
Nije mogao doći.
Ali nazvao ju je.
„Sljedećeg desetog dolazim.“
Nije došao.
Umro je tri dana ranije.
Na izlazu iz prodavnice Sanja me zaustavila.
„Sačekajte.“
Iz magacina je donijela kutiju.
Unutra su bile dječje patike.
„Šta je ovo?“
„Četrdeset osmi par.“
„Ali nije ih platio.“
„Znam.“
Sanja ih je kupila svojim novcem.
„Zašto?“
Slegnula je ramenima.
„Četiri godine gledam čovjeka kako dolazi svakog desetog. Bilo mi je glupo da broj stane na 47.“
Uzela sam kutiju.
Nisam znala šta da radim s njom.
Onda se sjetila učiteljice Marije.
Pronašla sam je.
Imala je još onu malu gomilu ceduljica sa slovom M.
„Treba li nekome?“
Pogledala je kutiju.
„Uvijek nekome.“
Četrdeset osmi par otišao je djevojčici iz petog razreda.
Mislila sam da će tu završiti.
Ali sljedećeg mjeseca, desetog, telefon mi je zazvonio.
Sanja.
„Imamo problem.“
„Kakav?“
„Dođite.“
U prodavnici me čekalo šest kutija patika.
„Odakle ovo?“
Sanja je objavila samo kratku poruku među kolegama o čovjeku koji je četiri godine anonimno kupovao patike.
Nije napisala njegovo ime.
Neko je donio jedan par.
Onda drugi.
Jedna mušterija ostavila je novac za treći.
„Šta ćemo sa šest pari?“
Sanja se nasmijala.
„Izgleda da sada imamo veći problem.“
Danas više nema jednog para mjesečno.
Nekada ih bude dva.
Nekada deset.
Ponekad nijedan.
Pravilo je ostalo isto.
Nema fotografisanja djece.
Nema objavljivanja imena.
Nema zahvalnica.
A ceduljica i dalje nosi samo jedno slovo:
M.
Prije nekoliko mjeseci pitala sam Mariju:
„Zar ne bi trebalo da promijenimo oznaku? Ljudi će misliti da M znači vaše ime.“
Nasmijala se.
„Odavno više ne znači Marija.“
„Pa šta znači?“
Pogledala je kutije spremne za djecu.
„Možeš.“
„Kako mislite?“
Uzela je jednu ceduljicu.
„Ako možeš pomoći — pomogneš. Ako ne možeš — neko drugi će. Vaš otac je samo počeo.“