Počela sam raditi u malom kafiću blizu autobuske stanice. Posao nije bio ništa posebno, ali sam brzo upoznala stalne goste. Jedan od njih mi je od prvog dana bio čudan.
Bio je to momak od možda 20 godina. Uvijek uredno obučen, skup telefon, dobre patike, ali nikada nije dolazio s društvom.
Svaki put bi sjeo za isti sto pored prozora i naručio dvije kafe.
Prvu bi popio.
Drugu bi stavio preko puta sebe.
Stolica je uvijek ostajala prazna.
U početku nisam obraćala pažnju. Pomislila sam da nekoga čeka. Međutim, nakon pola sata bi platio obje kafe i otišao.
To se ponavljalo skoro svakog dana.
Jednom sam ga pitala:
„Hoće li vam neko doći? Da ne donosim drugu odmah ako će se ohladiti.“
Pogledao me i kratko odgovorio:
„Neće doći.“
Nisam dalje zapitkivala.
Kolege su ga već poznavale. Jedan konobar mi je rekao da njegova porodica ima dosta novca i nekoliko firmi.
„Pusti ga. Bogati imaju svoje fazone“, našalio se.
Ali meni nije djelovao razmaženo. Naprotiv, djelovao je kao neko ko je stalno tužan.
Jednog kišnog popodneva u lokalu skoro da nije bilo nikoga.
Momak je ponovo došao.
Dvije kafe.
Jedna njemu, druga na praznu stolicu.
Dok sam čistila susjedni sto, zazvonio mu je telefon. Pogledao je ekran i odmah prekinuo poziv.
Nekoliko sekundi kasnije ponovo je zazvonio.
Opet je odbio.
Treći put se javio.
„Rekao sam ti da danas ne dolaziš ovdje.“
Nisam namjerno prisluškivala, ali lokal je bio potpuno tih.
Nakon nekoliko minuta ispred kafića se zaustavio skup automobil.
Iz njega je izašao muškarac od pedesetak godina.
Čim ga je momak ugledao, ustao je.
„Šta radiš ovdje?“
Čovjek je pogledao dvije kafe.
„Opet ovo radiš?“
Momak nije odgovorio.
„Prošle su dvije godine“, rekao je čovjek. „Moraš nastaviti sa životom.“
Tada sam prvi put vidjela da se momku oči pune suzama.
„Ti si nastavio. Ja nisam.“
Muškarac je spustio glavu i izašao.
Nisam imala pojma šta se dešava.
Kasnije sam pitala starijeg kolegu zna li nešto.
Tada mi je ispričao.
Prije dvije godine taj momak je imao starijeg brata. Bili su nerazdvojni i skoro svakog dana dolazili upravo u naš kafić.
Uvijek su sjedili za istim stolom.
I uvijek naručivali isto.
Dvije kafe.
Jedne večeri otišli su zajedno na rođendan. Stariji brat je popio nekoliko pića, ali je ipak insistirao da vozi kući.
Mlađi nije želio sjesti s njim.
Posvađali su se.
„Ako si toliko pametan, idi sam“, rekao mu je brat.
Mlađi je ostao.
Njegov brat je krenuo automobilom.
Nekoliko kilometara dalje imao je saobraćajnu nesreću i poginuo.
Od tog dana momak je sebe krivio što mu nije uzeo ključeve ili pozvao taksi.
Zato je svakog dana dolazio ovdje i naručivao dvije kafe.
Jednu za sebe.
Drugu za brata.
Kada sam to saznala, više ga nikada nisam pitala za praznu stolicu.
Ali nekoliko mjeseci kasnije dogodilo se nešto neočekivano.
Došao je kao i obično i sjeo.
Prišla sam stolu očekujući njegovu standardnu narudžbu.
„Dvije?“, pitala sam.
Dugo je gledao praznu stolicu.
Onda se prvi put otkako sam ga poznavala nasmiješio.
„Danas samo jednu.“
Nisam ništa pitala.
Popio je kafu, ostavio novac i krenuo prema vratima.
Prije nego što je izašao, vratio se do mene.
„Znate zašto sam uvijek naručivao dvije, zar ne?“
Nisam željela lagati pa sam klimnula glavom.
Iz džepa je izvadio malu fotografiju.
Na njoj su bila dva nasmijana momka upravo za tim stolom.
„Sinoć sam prvi put sanjao brata poslije dvije godine“, rekao je.
„Sjedio je ovdje i rekao mi samo jednu rečenicu.“
Pitala sam koju.
Momak je pogledao prema praznoj stolici.
„Rekao mi je: Nisam ljut što nisi ušao u auto. Srećan sam što nisi.“
Ostavio je fotografiju na stolu i otišao.
Nikada više nije došao u naš kafić.
Fotografiju smo stavili iza šanka.
Tek tada sam shvatila zašto na poleđini piše:
„Ako jedan od nas zakasni, drugi naručuje dvije.“