Već šest godina radim kao noćni čuvar u jednoj velikoj poslovnoj zgradi. Posao je uglavnom dosadan. Poslije ponoći hodnici su prazni, svjetla ugašena, a moje društvo su kamere i aparat za kafu.
Jedne noći, oko pola dva, na kameri iz podzemne garaže primijetio sam automobil koji nikada ranije nisam vidio.
Crni automobil stajao je na mjestu rezervisanom za direktora firme sa četvrtog sprata.
Pomislio sam da je neko pogriješio i nastavio obilazak.
Dvadesetak minuta kasnije lift se spustio u garažu.
Iz njega je izašla djevojčica.
Sama.
Imala je možda deset godina, ranac na leđima i crvenu jaknu. Prišla je crnom automobilu, pokušala otvoriti vrata, a onda sjela na beton pored njega.
Odmah sam krenuo prema garaži.
„Hej, djevojčice, jesi li dobro?“
Kad me ugledala, ustala je.
„Čekam tatu.“
Pitao sam kako joj se otac zove.
Rekla je ime čovjeka kojeg sam dobro poznavao.
Bio je direktor firme sa četvrtog sprata.
„Ali tvoj tata večeras nije ovdje“, rekao sam.
Djevojčica me zbunjeno pogledala.
„Jeste. Rekao mi je da ga čekam kod auta.“
Pozvao sam direktora.
Nije se javljao.
Pozvao sam ponovo.
Ništa.
Tada sam primijetio da djevojčica drži mobilni telefon. Zamolio sam je da mi pokaže poruku koju joj je otac poslao.
Poruka je zaista bila poslata sa kontakta „Tata“.
„Dođi u garažu. Čekaj me kod auta. Nemoj nikome govoriti.“
Nešto mi nije bilo u redu.
Direktor je vozio srebrni automobil.
Crni automobil pored kojeg je djevojčica stajala nije bio njegov.
Pitao sam je ko ju je dovezao do zgrade.
„Taksi.“
„Sama si došla?“
Klimnula je glavom.
Odveo sam je u prostoriju obezbjeđenja i zaključao vrata.
Zatim sam ponovo pogledao kamere.
Crni automobil je još bio tamo.
Ali sada je pored njega stajao muškarac sa kapuljačom.
Gledao je prema liftu.
Nakon nekoliko minuta izvadio je telefon.
U istom trenutku zazvonio je telefon djevojčice.
Na ekranu je pisalo:
Tata.
Nisam joj dao da se javi.
Muškarac u garaži je nakon toga krenuo prema liftu.
Pozvao sam policiju.
Dok sam razgovarao s njima, lift je krenuo prema prizemlju.
Čovjek je dolazio prema nama.
Zaključao sam ulazna vrata prostorije i rekao djevojčici da se sakrije iza stola.
Lift se otvorio.
Muškarac je izašao i nekoliko sekundi stajao u hodniku.
Onda je krenuo direktno prema prostoriji obezbjeđenja.
Nije lutao.
Tačno je znao gdje smo.
Pokucao je.
„Obezbjeđenje?“
Nisam odgovorio.
Ponovo je pokucao.
„Došao sam po svoju ćerku.“
Djevojčica iza mene odmah je šapnula:
„To nije moj tata.“
Srce mi je počelo lupati.
Čovjek je počeo snažnije da udara po vratima.
„Otvorite! Došao sam po dijete!“
Rekao sam mu kroz vrata da je policija na putu.
Istog trenutka je prestao da lupa.
Na kameri sam vidio kako trči prema izlazu.
Nekoliko minuta kasnije policija je stigla.
Zaustavili su crni automobil dvije ulice dalje.
Tek tada smo uspjeli dobiti pravog oca.
Bio je kod kuće i spavao.
Kada sam mu rekao gdje mu je ćerka, skoro nije mogao govoriti.
Došao je za deset minuta.
Djevojčica mu je potrčala u zagrljaj.
Policija je kasnije utvrdila kako je nepoznati muškarac došao do njenog broja. Nekoliko dana ranije djevojčici je nestao telefon u školi. Telefon je pronađen istog dana i vraćen joj, pa porodica nije pridavala mnogo pažnje tome.
Ali neko je za tih nekoliko sati pregledao kontakte i poruke.
Znao je ime njenog oca.
Znao je gdje radi.
Znao je čak i gdje parkira.
Poruke nisu dolazile sa očevog broja. Kontakt na djevojčicinom telefonu bio je izmijenjen tako da drugi broj nosi ime „Tata“.
Najjezivije sam saznao tek sljedećeg jutra.
Policajac koji je došao po snimke kamera pokazao mi je fotografiju muškarca kojeg su priveli.
„Jeste li ga ranije viđali?“
Odmah sam rekao da nisam.
Onda je pustio snimak sa kamere ispred zgrade od prethodne sedmice.
Isti čovjek pojavljivao se na njemu tri različita dana.
Svaki put bi stajao preko puta ulaza nekoliko minuta, a zatim odlazio.
Nije te noći slučajno došao po djevojčicu.
Planirao je sve.
Direktor je nekoliko dana kasnije došao kod mene i donio kovertu.
Nisam htio da je uzmem.
„Samo sam radio svoj posao.“
Pogledao me i rekao:
„Ne. Da si samo radio svoj posao, poslao bi je nazad u garažu da sačeka oca.“
Nikada nisam zaboravio tu rečenicu.
A crveni ranac koji sam te noći vidio na kameri i danas mi se ponekad pojavi pred očima kada u dva ujutro gledam praznu garažu.
TEKST ZA SLIKU
Radim kao noćni čuvar. Oko pola dva iza ponoći na kameri sam vidio djevojčicu kako sama izlazi iz lifta i odlazi do nepoznatog automobila.
Rekla mi je: „Čekam tatu. Poslao mi je poruku da dođem ovdje i da nikome ne govorim.“
Odveo sam je kod sebe i pogledao kamere. Pored automobila je stajao nepoznat muškarac. Izvadio je telefon — a iste sekunde djevojčici je zazvonio mobilni.
Na ekranu je pisalo:
„Tata“…