Žena i ja smo prošlog ljeta iznajmili kuću na moru na deset dana. Našli smo je preko oglasa — lijepa kuća, veliki balkon, pogled na more, a cijena skoro upola manja od svega ostalog u tom mjestu.
Vlasnik nas je dočekao, dao ključeve i pokazao kuću.
Prije odlaska rekao je samo jednu neobičnu stvar:
„Ako neko dođe i pita za podrum, recite da nemate ključ.“
Pogledao sam ga zbunjeno.
„Kakav podrum?“
Pokazao je mala zaključana vrata ispod stepenica.
„Tu držim alat. Ništa zanimljivo.“
Nisam više pitao.
Prva tri dana bila su savršena.
Četvrte večeri, oko jedanaest, neko je pokucao na vrata.
Ispred je stajala djevojka od možda dvadeset pet godina.
„Izvinite, da li je Dragan ovdje?“
Dragan je bio vlasnik kuće.
„Nije. Mi smo iznajmili kuću.“
Pogledala je iza mene.
„A podrum?“
Odmah sam se sjetio njegovog upozorenja.
„Nemamo ključ.“
Djevojka je nekoliko sekundi ćutala.
„Ako ga vidite, recite mu da više nema vremena.“
Okrenula se i otišla.
Žena me pogledala.
„Šta je ovo bilo?“
Nazvao sam Dragana.
Nije se javio.
Poslao sam mu poruku.
Odgovorio je nakon deset minuta:
„Ako se vrati, ne otvarajte vrata.“
Pitao sam zašto.
Nije odgovorio.
Sljedećeg jutra pronašao sam nešto ispred vrata podruma.
Fotografiju.
Na njoj je bila ista kuća, ali fotografisana prije mnogo godina.
Ispred nje su stajali Dragan, djevojka koja nam je sinoć pokucala i još jedna žena.
Okrenuo sam fotografiju.
Na poleđini je pisalo:
„Ljeto 2004.“
Nešto nije odgovaralo.
Djevojka koju smo vidjeli prethodne noći izgledala je isto kao na fotografiji staroj više od dvadeset godina.
Pokazao sam ženi.
„Možda je njena ćerka.“
Bilo je najlogičnije objašnjenje.
Tog dana otišli smo na plažu.
Kada smo se vratili, vrata kuće bila su zaključana kao što smo ih ostavili.
Ali fotografija je nestala sa stola.
Ništa drugo nije dirano.
Nazvao sam Dragana ponovo.
Ovoga puta se javio.
„Neko nam je ulazio u kuću.“
„Je li nešto ukradeno?“
„Samo fotografija.“
Ćutao je.
„Dragan, ko je djevojka?“
„Spakujte stvari i izađite iz kuće.“
„Šta?“
„Vratiću vam sav novac. Samo izađite prije mraka.“
Tada je prekinuo.
Žena nije željela ostati ni minut duže.
Počeli smo pakovati kofere.
Dok sam nosio stvari prema automobilu, primijetio sam da su vrata podruma odškrinuta.
„Jesi li ti ovo otvorila?“
„Nisam.“
Ključ nismo imali.
Uključio sam lampu na telefonu.
Iza vrata su bile stepenice koje vode naniže.
Žena me molila da ne ulazim.
Ali radoznalost je pobijedila.
Sišao sam.
Podrum je bio mnogo veći nego što sam očekivao.
Nije bilo nikakvog alata.
Na policama su bile kutije pune fotografija.
Na skoro svakoj ista djevojka.
Fotografije su bile iz različitih godina.
2002.
2003.
2004.
Posljednja je bila iz avgusta 2004.
Ispod fotografija nalazila se fascikla sa novinskim člancima.
Otvorio sam prvi.
Naslov:
„Dvadesetčetvorogodišnja djevojka nestala tokom ljetovanja.“
Na fotografiji je bila ona.
Zvala se Jelena.
Nestala je upravo iz ove kuće.
Prema članku, posljednja osoba koja ju je vidjela bio je njen tadašnji momak.
Dragan.
Pozvao sam policiju.
Dok smo čekali, pronašao sam još nešto.
Na zidu podruma bila su mala metalna vrata.
Iza njih uzak tunel.
Vodio je prema susjednoj kući.
Nisam ulazio.
Policija je stigla i pretražila prostor.
Tunel je završavao u napuštenoj garaži nekoliko kuća dalje.
Ali tamo nisu pronašli ništa.
Dragana nisu mogli dobiti.
Telefon mu je bio ugašen.
Policajac me pitao za djevojku koja nam je pokucala.
Opisao sam je.
Pokazao mi je fotografiju nestale Jelene.
„Je li ovo ona?“
„Jeste.“
Policajac me čudno pogledao.
„Gospodine, ova žena bi danas imala skoro pedeset godina.“
Rekao sam mu da je djevojka koju sam vidio imala najviše dvadeset pet.
Žena je potvrdila.
Policija je uzela snimke sa kamere susjedne kuće.
Na snimku se vidjelo kako djevojka dolazi do naših vrata.
Dakle, nismo je umislili.
Pronašli su je dva dana kasnije.
Ispostavilo se da je to bila Jelenina ćerka.
Za njeno postojanje gotovo niko nije znao.
Jelena ju je rodila veoma mlada i djevojčicu je odgajala baka.
„Zašto ste došli u kuću?“, pitao ju je inspektor.
„Da pronađem majku.“
„Zašto poslije toliko godina?“
Djevojka je rekla da je prije nekoliko sedmica dobila pismo.
Nije znala ko ga je poslao.
U njemu je pisalo da njena majka nije nestala na moru.
I da Dragan zna istinu.
Policija je konačno pronašla Dragana.
Bio je kod rođaka u drugom gradu.
Priznao je da je lagao tokom prve istrage.
Jelena jeste bila u kući te noći.
Posvađali su se.
Ali tvrdio je da je nakon svađe otišla.
„Zašto ste onda napravili tunel?“
„Nisam ja.“
Tunel je, prema njemu, postojao i prije nego što je kupio kuću.
Policija je detaljno pregledala napuštenu garažu na drugom kraju tunela.
Iza jednog zazidanog dijela pronašli su metalnu kutiju.
Unutra Jelenina dokumenta, nekoliko komada nakita i dnevnik.
Posljednji zapis bio je iz noći njenog nestanka.
Na posljednjoj stranici pisalo je:
„Dragan još ne zna da sam pronašla prolaz. Večeras ću provjeriti gdje vodi.“
Ali ispod te rečenice bilo je nešto napisano drugim rukopisom:
„Nije trebalo da uđe.“
Dragan je tvrdio da taj rukopis nikada nije vidio.
Analiza je pokazala da zaista nije njegov.
Policija je ponovo pregledala stare papire o vlasništvu kuće.
Tada su otkrili da Dragan 2004. godine uopšte nije bio vlasnik.
Kuću je tada posjedovao čovjek koji je umro prije pet godina.
Njegovo ime mi ništa nije značilo.
Sve dok policajac nije pokazao fotografiju.
Bio je to isti čovjek koji nas je prvog dana dočekao ispred kuće, predstavio se kao Dragan i predao nam ključeve.
Pravi Dragan nije bio čovjek kojeg smo upoznali.
Pokazao sam policiji oglas preko kojeg smo rezervisali kuću.
Oglas je nestao.
Broj sa kojeg sam se dopisivao više nije postojao.
„Ali taj čovjek je bio ovdje“, rekao sam. „Razgovarao sam s njim.“
Inspektor je spustio fotografiju na sto.
„Sigurni ste da je to bio on?“
„Sto posto.“
Pogledao je kolegu, pa ponovo mene.
„Onda imamo mnogo veći problem. Čovjek sa fotografije sahranjen je prije pet godina.“