Prije šest mjeseci zaposlio sam se kao noćni čuvar u velikom skladištu namještaja na kraju grada. Posao je bio jednostavan — od deset uveče do šest ujutru obilazim objekat, provjeravam kamere i jednom na sat evidentiram obilazak.
Prve dvije sedmice nisam imao nijedan problem.
Onda sam jedne noći, oko dva ujutru, na kameri broj 12 ugledao čovjeka.
Stajao je između polica u dijelu skladišta koji je trebalo da bude potpuno prazan.
Odmah sam uzeo radio i baterijsku lampu.
„Obezbjeđenje!“
Niko nije odgovorio.
Došao sam do mjesta koje sam vidio na kameri.
Nikoga.
Provjerio sam vrata i prozore.
Sve zaključano.
Vratio sam se u kontrolnu sobu i premotao snimak.
Čovjek je bio tamo.
Visok, u tamnoj jakni.
Ali na snimku se dogodilo nešto još čudnije.
Čim sam ja ušao među police, čovjek se pojavio iza mojih leđa.
Stajao je možda tri metra od mene.
Na snimku sam ga jasno vidio.
Ja ga tada nisam primijetio.
Okrenuo sam se tek nekoliko sekundi kasnije.
Čovjeka više nije bilo.
Ujutru sam pokazao snimak šefu.
Očekivao sam da pozove policiju.
Umjesto toga, samo je pitao:
„Koja kamera?“
„Dvanaest.“
Lice mu se promijenilo.
„Ako ga ponovo vidiš, ne idi tamo.“
„Koga?“
„Samo nemoj.“
Mislio sam da me zeza.
Sljedećih nekoliko noći ništa se nije dogodilo.
A onda se čovjek ponovo pojavio.
Ista kamera.
Isto mjesto.
Ovoga puta nisam izlazio.
Gledao sam monitor.
Čovjek je nekoliko minuta nepomično stajao.
Onda je podigao glavu prema kameri.
I pokazao rukom prema polici broj 47.
Nakon toga je izašao iz kadra.
Ujutru sam otišao do te police.
Na prvi pogled ništa neobično.
Pomjerio sam nekoliko kutija i iza njih pronašao metalna vrata u zidu.
Bila su zaključana.
Pitao sam kolegu iz dnevne smjene šta je iza njih.
„Nema tamo vrata.“
Odveo sam ga.
Čim ih je ugledao, prestao je da priča.
„Ko ti je pokazao ovo?“
„Niko.“
„Nemoj ih otvarati.“
To mi je već bilo previše.
Nazvao sam vlasnika skladišta.
Rekao sam mu da želim objašnjenje.
Došao je istog popodneva.
Kada je vidio vrata, rekao je da je taj dio objekta zazidan prije skoro petnaest godina.
„Zašto?“
„Tamo je bila kancelarija.“
„Čija?“
Nije odgovorio.
Tražio sam ključ.
Tvrdio je da ne postoji.
Te noći, čim sam došao na smjenu, na stolu u kontrolnoj sobi čekala me mala koverta.
Unutra je bio ključ.
I poruka:
„47. U 02:15.“
Nisam znao ko ju je ostavio.
Provjerio sam kamere.
Niko nije ulazio u kontrolnu sobu.
U 02:15 otišao sam do metalnih vrata.
Ključ je odgovarao.
Iza njih je bio uzak hodnik.
Na kraju mala kancelarija.
Sve je izgledalo kao da je neko napustio prostoriju usred radnog dana.
Šolja na stolu.
Jakna na stolici.
Stari računar.
Na zidu kalendar iz 2011. godine.
U ladici stola pronašao sam novčanik.
Unutra lična karta.
Pogledao sam fotografiju.
Bio je to čovjek sa kamere.
Zvao se Aleksandar.
U tom trenutku iza mene se nešto pomjerilo.
Okrenuo sam se.
Nikoga.
Ali vrata kroz koja sam ušao bila su zatvorena.
Pokušao sam ih otvoriti.
Zaključana.
Telefon nije imao signal.
Na stolu sam primijetio fasciklu.
Na njoj je pisalo:
„Noćna smjena — incident 14. novembar 2011.“
Otvorio sam je.
Prema dokumentima, Aleksandar je radio isti posao koji sada radim ja.
Bio je noćni čuvar.
Jedne noći nestao je tokom smjene.
Nikada nije pronađen.
Posljednji put viđen je upravo na kameri broj 12.
Tada se stari računar na stolu sam uključio.
Na ekranu se pojavio video.
Snimak sigurnosne kamere iz 2011.
Aleksandar sjedi u kontrolnoj sobi.
Gleda monitore.
U 02:15 ustaje i odlazi.
Snimak se prebacio na kameru 12.
Vidim ga kako prilazi polici 47.
Ali iza njega ide još neko.
Čovjek u radnom odijelu.
Prepoznao sam ga.
Bio je to sadašnji vlasnik skladišta.
Na snimku su obojica ušli iza police.
Aleksandar više nikada nije izašao.
Vlasnik jeste.
Dvadesetak minuta kasnije.
Sam.
Odmah sam pokušao snimiti ekran telefonom.
Tada su se vrata kancelarije otvorila.
Iza njih je stajao vlasnik.
„Rekao sam ti da ne otvaraš.“
U ruci je držao ključ.
„Šta se dogodilo Aleksandru?“
Pogledao je računar.
„Ugasi to.“
„Policija će vidjeti snimak.“
Počeo je da se smije.
„Misliš da ga nisu već vidjeli?“
Zaledio sam se.
Objasnio mi je da je Aleksandar 2011. otkrio da se kroz skladište prebacuje ukradena roba.
Namjeravao je sve prijaviti.
Te noći došlo je do svađe.
Vlasnik je tvrdio da ga nije ubio.
„Onda gdje je?“
Pokazao je prema podu.
Ispod starog tepiha bila su mala metalna vrata.
Otvorili smo ih.
Ispod nije bilo tijela.
Bio je još jedan hodnik.
Vodio je do napuštene fabrike iza skladišta.
Pozvao sam policiju čim sam dobio signal.
Vlasnik nije pokušao pobjeći.
Policija je pretražila tunel.
Pronašli su stare dokumente, ukradenu robu i tragove koji su potvrdili dio priče.
Ali Aleksandra nisu pronašli.
Vlasnik je uhapšen zbog drugih stvari otkrivenih tokom istrage.
Pomislio sam da je priča završena.
Nekoliko dana kasnije inspektor me pozvao.
„Morate ponovo pogledati snimak sa kamere 12.“
Otišao sam u policijsku stanicu.
Pustili su snimak noći kada sam prvi put vidio čovjeka.
Na ekranu stojim ja između polica.
Iza mene Aleksandar.
„Vidite?“, rekao sam.
Inspektor je zaustavio snimak.
„Pogledajte bolje.“
Uvećao je kadar.
Iza Aleksandra je stajao još jedan čovjek.
Jedva vidljiv u mraku.
Nosio je uniformu noćnog čuvara.
„Ko je ovo?“
Inspektor je stavio fotografiju na sto.
Bio je to čovjek koji je u skladištu radio prije mene.
„Šta je s njim?“
Inspektor me pogledao.
„Nestao je prije tri godine.“
Zatim je izvadio još dvije fotografije.
Dvojica ranijih čuvara.
Obojica nestala.
Svi su posljednji put radili noćnu smjenu.
Svi su posljednji put viđeni kod police 47.
„Ali zašto sam onda ja još živ?“
Inspektor nije odgovorio.
Telefon mi je zavibrirao.
Poruka sa nepoznatog broja.
Bila je fotografija moje kontrolne sobe snimljena upravo tog trenutka.
Na mojoj stolici sjedio je čovjek.
Zumirao sam fotografiju.
Bio sam to ja.
Ispod fotografije je pisalo:
„Večerašnja smjena počinje u 22:00. Nemoj kasniti.“