Prije sedam mjeseci zaposlio sam se u firmi koja održava veliki parking aerodroma. Radio sam noću, uglavnom od jedanaest uveče do sedam ujutru.
Posao je bio miran.
Obilazio sam parking, pomagao ljudima koji ne mogu pronaći automobil i provjeravao rampe.
Jedan dio parkinga gotovo se nikada nije koristio.
Sektor D.
Nalazio se najdalje od terminala.
Prve večeri kolega mi je, dok smo obilazili parking, rekao:
„Ako vidiš automobil na mjestu D-214, nemoj mu prilaziti.“
Pogledao sam prazno parking mjesto.
„Zašto?“
„To mjesto je zatvoreno.“
„Pa šta ako neko ipak parkira?“
„Niko ne parkira.“
Nasmijao sam se.
On nije.
Naredna dva mjeseca D-214 uvijek je bio prazan.
Sve do jedne kišne noći.
Bilo je 03:06.
Na sigurnosnoj kameri primijetio sam crni automobil.
Parkiran tačno na D-214.
Farovi ugašeni.
Motor, koliko sam mogao vidjeti, nije radio.
Sjetio sam se upozorenja.
Pozvao sam kolegu.
Nije se javio.
Provjerio sam snimak ulazne rampe.
Nijedan crni automobil nije ušao na parking prethodnih nekoliko sati.
Pomislio sam da je možda tu od ranije.
Zumirao sam kameru.
Na vozačevom sjedištu neko je sjedio.
Nepomično.
Nakon nekoliko sekundi osoba je podigla ruku.
I pokazala direktno prema kameri.
Tada mi je zazvonio službeni telefon.
Na ekranu je pisalo:
INTERFON D-214
Javio sam se.
„Parking služba, izvolite.“
Muški glas je rekao:
„Možete li mi otvoriti rampu?“
„Morate doći do izlaza.“
„Ne mogu.“
„Zašto?“
Nastala je kratka tišina.
„Nemam automobil.“
Ponovo sam pogledao monitor.
Čovjek je i dalje sjedio za volanom.
„Gospodine, upravo vas gledam u automobilu.“
Glas je utihnuo.
Onda je rekao:
„Onda nemojte gledati zadnje sjedište.“
Veza se prekinula.
Zumirao sam snimak još više.
Iza vozača se nazirala još jedna osoba.
Odmah sam pozvao aerodromsko obezbjeđenje.
Dvojica čuvara došla su do moje prostorije.
Pokazao sam im snimak.
Jedan je problijedio.
„Ko ti je rekao da otvoriš kameru D-214?“
„Niko.“
„Ta kamera je isključena.“
Pokazao sam monitor.
Slika je bila uživo.
Čuvar je otvorio sistem kamera na svom telefonu.
D-211.
D-212.
D-213.
D-215.
Kamera D-214 nije postojala.
Odlučili smo otići tamo.
Kada smo stigli, parking mjesto bilo je prazno.
Nikakav automobil.
Ali asfalt je bio mokar od kiše, osim pravougaonog dijela na D-214.
Kao da je automobil upravo stajao tu.
Na zemlji smo pronašli avionsku kartu.
Bila je stara i požutjela.
Let:
Beč — Sarajevo
Datum je bio od prije dvanaest godina.
Ime putnika:
Marko Ilić.
Jedan čuvar odmah je prepoznao ime.
Marko je prije dvanaest godina nestao nakon što je sletio na aerodrom.
Kamere su ga snimile kako izlazi iz terminala.
Došao je do parkinga.
Nakon toga mu se izgubio svaki trag.
Njegov automobil pronađen je tri dana kasnije.
„Gdje?“
Čuvar je pokazao prema mjestu ispred nas.
„D-214.“
Sutradan sam pitao šefa šta se dogodilo.
Priznao je da je parking mjesto zatvoreno nakon Markovog nestanka.
Ali ne zbog samog slučaja.
„Zašto onda?“
Otvorio je stari izvještaj.
Nakon što je policija odnijela Markov automobil, kamera iznad D-214 nastavila je snimati isti automobil.
Svake noći.
Između 03:06 i 03:19.
Iako ga fizički nije bilo.
Zamijenili su kameru.
Isto.
Isključili je.
Slika se i dalje povremeno pojavljivala u sistemu.
Na kraju su uklonili kameru i zatvorili parking mjesto.
„Ko je bio čovjek za volanom?“
Šef je izvadio fotografiju Marka.
Bio je to isti čovjek kojeg sam vidio.
„A osoba na zadnjem sjedištu?“
Šef me pogledao.
„Nikada ranije nije bilo nikoga pozadi.“
Policija je ponovo pregledala stari slučaj.
Na Markovom telefonu, koji je pronađen u automobilu, otkrili su nešto što je prije dvanaest godina bilo zanemareno.
Posljednji poziv napravljen je u 03:06.
Trajao je 47 sekundi.
Broj koji je pozvao pripadao je parking službi aerodroma.
„Ko se javio?“
Policija je pronašla evidenciju zaposlenih.
Te noći radio je čovjek po imenu Emir.
Nakon Markovog nestanka dao je otkaz.
Nikada nije ispitan jer je tvrdio da poziv nije primio.
Pronašli su ga u drugom gradu.
Isprva nije želio razgovarati.
Onda su mu pokazali Markovu kartu.
„Zvao me“, rekao je.
„Šta je rekao?“
Emir je spustio glavu.
„Tražio je da mu otvorim rampu.“
Ista rečenica koju sam čuo.
„Zašto mu niste otvorili?“
„Jer je rekao da nema automobil.“
Policajac ga je zbunjeno pogledao.
Emir je nastavio.
Te noći pogledao je kameru.
Markov automobil bio je na D-214.
Marko je sjedio za volanom.
Ali istovremeno je Marko stajao kod interfona nekoliko metara dalje.
„Vidjeli ste dvojicu istih ljudi?“
„Jesam.“
Emir se uplašio i zaključao kontrolnu sobu.
Kada je ponovo pogledao monitor, čovjek kod interfona više nije bio tamo.
Ali u automobilu su sada sjedila dvojica.
Obojica su izgledala kao Marko.
Policija je mislila da je riječ o lošem sjećanju čovjeka nakon dvanaest godina.
Sve dok nisu pronašli originalni snimak na starom serveru.
U 03:06 Marko zaista prilazi interfonu.
U isto vrijeme njegov automobil stoji na D-214.
Neko sjedi za volanom.
Lice se nije moglo razaznati.
U 03:08 Marko se okreće prema automobilu.
Zatim izlazi iz kadra.
Nikada se više ne pojavljuje.
Ali u 03:09 otvaraju se zadnja vrata automobila.
Neko ulazi.
Automobil ne napušta parking.
Snimak prestaje u 03:19.
Policija nije pronašla objašnjenje.
Ja sam nakon toga tražio premještaj u dnevnu smjenu.
Nekoliko mjeseci ništa se nije događalo.
Onda sam prije dvije sedmice morao zamijeniti bolesnog kolegu.
Ponovo noćna smjena.
U 03:06 monitor se sam uključio.
Kamera D-214.
Crni automobil.
Ovoga puta vozačko sjedište bilo je prazno.
Na zadnjem je sjedio Marko.
Pored njega još jedan muškarac.
Prepoznao sam ga.
Bio je to Emir.
Odmah sam ga nazvao.
Telefon ugašen.
Pozvao sam policiju.
Provjerili su njegovu adresu.
Emira nije bilo.
Komšije su rekle da je prethodne večeri otišao automobilom i nije se vratio.
Dok sam razgovarao s policijom, na monitoru su se otvorila prednja vrata crnog automobila.
Neko je sjeo za volan.
Bio sam to ja.
Imao sam istu uniformu koju sam nosio tog trenutka.
Gledao sam sopstveni lik na monitoru.
Tada je zazvonio interfon.
D-214.
Nisam se javio.
Telefon je zvonio skoro minut.
Prestao je.
Onda mi je stigla poruka sa nepoznatog broja.
Fotografija parkinga snimljena iz moje kontrolne sobe.
Na fotografiji sam sjedio za stolom.
Iza mene je stajao Marko.
Ispod slike samo jedna rečenica:
„Ako se ne javiš, moraćemo doći po tebe.“
Okrenuo sam se.
Nikoga.
Napustio sam kontrolnu sobu i čekao policiju ispred terminala.
Dao sam otkaz sljedećeg jutra.
Tri dana kasnije inspektor me pozvao.
Pronašli su Emira.
Bio je živ.
Probudio se u svom automobilu na drugom kraju grada i nije se sjećao prethodne noći.
Ali u njegovom automobilu pronašli su nešto.
Staru kameru uklonjenu sa mjesta D-214 prije dvanaest godina.
Na memorijskoj kartici bio je samo jedan novi snimak.
Datum — noć kada sam posljednji put radio.
Na snimku se vidi D-214.
U 03:06 pojavljuje se crni automobil.
Marko izlazi.
Zatim Emir.
A onda treći čovjek.
Ja.
Sva trojica prilazimo kameri.
Marko i Emir prolaze ispod nje.
Ja zastajem.
Gledam pravo u objektiv i kažem:
„Sjutra se vraćam.“
Problem je što sam u trenutku kada je taj snimak napravljen bio sa policijom ispred terminala.
A sjutradan, tačno u 03:06, moj privatni telefon je zazvonio.
Na ekranu nije bio broj.
Pisalo je samo:
D-214.