Prošlog decembra dobio sam paket na svoje ime koji nisam naručio.
Kurir me pozvao dok sam bio na poslu.
„Imam pošiljku za vas. Plaćena je unaprijed.“
Pomislio sam da je supruga nešto naručila.
Kada sam stigao kući, paket je stajao ispred vrata.
Mala kartonska kutija.
Na njoj moje ime i adresa, ali nije bilo podataka pošiljaoca.
Otvorio sam je.
Unutra je bio dječiji crveni džemper.
Ništa drugo.
„Je li ovo tvoje?“, pitao sam suprugu.
Odmahnula je glavom.
Imamo dvije kćerke, ali džemper je bio premalen čak i za mlađu.
Htio sam ga baciti, ali supruga ga je uzela.
„Čekaj.“
Na unutrašnjoj strani bila je izvezena riječ:
EMA
Nismo poznavali nijednu Emu.
Sljedećeg jutra nazvao sam kurirsku službu.
Broj pošiljke nije postojao u njihovom sistemu.
„Ali vaš kurir me zvao.“
„Sa kojeg broja?“
Provjerio sam telefon.
Broj je bio nedostupan.
Pomislio sam da je nečija glupa šala.
Sedam dana kasnije stigao je drugi paket.
Ovoga puta unutra dječija fotografija.
Na njoj djevojčica od možda četiri godine u istom crvenom džemperu.
Pored nje stajao sam ja.
Fotografija je očigledno bila stara.
Imao sam možda dvadeset godina.
„Ko je ovo dijete?“, pitala je supruga.
Nisam znao.
Ali prepoznao sam mjesto.
Kuća mog pokojnog ujaka.
Fotografija je morala biti snimljena prije skoro dvadeset godina.
Nazvao sam majku.
Poslao sam joj fotografiju.
Nije odgovorila gotovo sat vremena.
Onda me pozvala.
„Odakle ti ovo?“
„Ko je djevojčica?“
„Ne znam.“
„Mama.“
Čuo sam kako uzdiše.
„Dođi sjutra.“
Sutradan mi je priznala da se djevojčica zvala Ema.
Bila je kćerka žene po imenu Marina, koja je nekoliko mjeseci živjela kod mog ujaka.
„Kakve veze ja imam s njom?“
Majka je izvadila stari album.
Na još nekoliko fotografija bio sam sa Emom.
Držim je za ruku.
Guram je na ljuljašci.
Sjedimo za stolom.
Nisam se sjećao ničega od toga.
„Imao si saobraćajnu nesreću tog ljeta“, rekla je majka.
Toga sam se sjećao.
Sa dvadeset godina sletio sam automobilom sa puta.
Proveo sam dvije sedmice u bolnici.
Nekoliko mjeseci prije nesreće ostali su mi gotovo potpuno prazni u sjećanju.
„Šta se dogodilo Emi?“
Majka je zaćutala.
„Nestala je.“
Djevojčica je jednog popodneva nestala iz ujakovog dvorišta.
Policija ju je tražila sedmicama.
Nikada nije pronađena.
Tri dana nakon njenog nestanka imao sam nesreću.
„Zašto mi nikada nisi rekla?“
„Doktor je rekao da te ne prisiljavamo da se sjećaš.“
Otišao sam kući potpuno zbunjen.
Te večeri stigao je treći paket.
Unutra mali kasetofon i kaseta.
Pritisnuo sam play.
Prvo samo šum.
Onda moj glas.
Mlađi, ali definitivno moj.
„Ema, čekaj ovdje. Odmah se vraćam.“
Zatim djevojčica:
„Obećavaš?“
„Obećavam.“
Snimak se završio.
Supruga me gledala.
„Bio si s njom kada je nestala.“
Odmah smo otišli u policiju.
Stari slučaj je ponovo otvoren.
Inspektor je pronašao originalne izjave.
Moja je nedostajala.
Prema evidenciji, policija me nikada nije ispitala jer sam nakon nesreće tvrdio da se ničega ne sjećam.
Ali postojao je svjedok.
Komšija je vidio mene i Emu kako tog dana odlazimo prema obližnjoj šumi.
Počeo sam odlaziti psihologu i pokušavati vratiti sjećanja.
Sedmicama ništa.
Onda sam jedne noći sanjao napuštenu željezničku kućicu.
Probudio sam se potpuno siguran da znam gdje je.
Policija je otišla sa mnom.
Kućica je još postojala.
Unutra ništa.
Ali iza nje pronašli smo zarđalu metalnu kutiju.
U njoj dječija narukvica sa imenom Ema.
I moja stara vozačka dozvola.
Tada mi se dio sjećanja vratio.
Nisam odveo Emu tamo da joj naudim.
Skrivao sam je.
„Od koga?“, pitao je inspektor.
Od njenog očuha.
Marina je bila u vezi sa čovjekom koji je bio nasilan.
Ema me molila da je odvedem kod njene bake.
Planirao sam je sakriti nekoliko sati dok ne dođe Marina.
Ali kada sam se vratio u kućicu, Eme nije bilo.
Tražio sam je cijelu noć.
Sljedećeg jutra krenuo sam policiji.
Tada sam imao saobraćajnu nesreću.
Policija je pronašla Marinu.
Živjela je u drugoj državi.
Kada smo joj rekli za pakete, počela je plakati.
„Ja ih nisam slala.“
„Ko onda jeste?“
„Možda Ema.“
Mislio sam da je nemoguće.
Onda je objasnila.
Prije šest mjeseci dobila je poruku na društvenim mrežama od žene koja je tvrdila da je Ema.
Tražila je moje ime i adresu.
Marina joj ih je dala.
„Zašto mene nije kontaktirala direktno?“
„Rekla je da prvo mora saznati da li ćeš se sjetiti.“
Nekoliko dana kasnije stigao je posljednji paket.
Unutra avionska karta i kratka poruka:
„Ako želiš odgovore, dođi sam.“
Adresa je bila u malom gradu u Austriji.
Otišao sam.
Na dogovorenom mjestu čekala me žena od dvadesetak godina.
Odmah sam prepoznao oči sa dječije fotografije.
„Ema?“
Klimnula je glavom.
Bila je živa.
Ispričala mi je da je tog dana iz željezničke kućice nije odveo očuh.
Došla je žena koju je poznavala.
Moja majka.
Zaledio sam se.
„Zašto bi moja majka došla po tebe?“
Ema je iz torbe izvadila fotografiju.
Na njoj moja majka, moj ujak i Marina.
„Zato što su svi znali šta se dešava.“
Majka je odlučila skloniti Emu prije nego što je očuh pronađe.
Odvela ju je kod rođaka u inostranstvo.
Marina je kasnije pristala da Ema tamo ostane jer se plašila da će je čovjek ponovo pronaći.
„Znači svi su znali da si živa?“
„Skoro svi.“
„Zašto su onda pustili policiju da te traži?“
Ema me dugo gledala.
„Zato što policija nije tražila samo mene.“
Izvadila je novinski članak iz 2006.
Tek tada sam vidio da se nekoliko dana prije Eminog nestanka izgubio još jedan dječak iz našeg kraja.
Imao je šest godina.
Nikada nije pronađen.
„Kakve to veze ima sa mnom?“
Ema je okrenula članak.
Na poleđini je bilo napisano ime.
Ime mog ujaka.
„Tvoj ujak nije mene držao u svojoj kući da bi pomogao mojoj majci“, rekla je.
„Ja sam bila tamo jer sam vidjela nešto što nisam smjela.“
Prije nego što sam uspio išta pitati, pružila mi je posljednju fotografiju.
Na njoj smo bili Ema, nestali dječak i ja.
Fotografisani istog ljeta.
Iza nas moj ujak.
Na poleđini mojim rukopisom:
„Ako zaboravim, Ema zna gdje je Marko.“
Tada sam shvatio zašto mi je neko poslije skoro dvadeset godina slao pakete.
Nije pokušavao da mi vrati sjećanje na Emu.
Pokušavao je da me natjera da se sjetim šta smo nas dvoje vidjeli one noći kada je nestao Marko.