Prije tri mjeseca pozvala me policija i rekla da su pronašli moj automobil na dnu jezera.
Problem je bio što je moj automobil stajao ispred kuće.
„Gospodine Markoviću, jeste li vi vlasnik crnog Golfa?“
Pogledao sam kroz prozor.
„Jesam.“
„Registracija BG-…?“
Pročitali su moj broj.
„Da.“
„Možete li doći u stanicu?“
Kada sam stigao, inspektor mi je pokazao fotografije.
Iz jezera su izvukli automobil potpuno isti kao moj.
Ista boja.
Iste tablice.
Isti broj šasije.
„Ovo nije moj auto.“
„Jeste li sigurni?“
Pokazao sam mu fotografiju automobila ispred moje kuće koju sam napravio deset minuta ranije.
Inspektor je zaćutao.
Policija je otišla sa mnom.
Pregledali su moj automobil.
Broj šasije bio je identičan.
Postojala su dva potpuno ista automobila sa istim fabričkim brojem.
Ali to nije bilo najgore.
U automobilu iz jezera pronađen je novčanik.
Pripadao je mom ocu.
Otac je umro prije devet godina.
„Kako znate da je njegov?“
Inspektor mi je pokazao ličnu kartu.
Fotografija mog oca.
Ime.
Datum rođenja.
Sve.
Pored novčanika pronađen je stari telefon.
Kartica u njemu više nije radila, ali fotografije su sačuvane.
Posljednja fotografija napravljena je prije sedam godina.
Dakle, dvije godine nakon očeve smrti.
Na njoj je moj otac sjedio za volanom tog automobila.
Odmah sam otišao kod majke.
„Kada je tata umro?“
Pogledala me kao da sam poludio.
„Prije devet godina.“
„Jesi li vidjela njegovo tijelo?“
Zaćutala je.
Otac je navodno poginuo na gradilištu u inostranstvu.
Kovčeg je vraćen zatvoren.
Rečeno nam je da zbog povreda ne treba da ga otvaramo.
„Mama, jesi li ikada vidjela tijelo?“
„Ne.“
Pokazao sam joj fotografiju iz telefona.
Sjela je.
„To nije moguće.“
Policija je provjerila očevu smrt.
Dokumenti su bili pravi.
Ali DNK identifikacija nikada nije urađena.
Čovjek sahranjen pod njegovim imenom identifikovan je preko dokumenata koje je imao kod sebe.
Ekshumacija je odobrena.
Rezultat je stigao dvije sedmice kasnije.
Čovjek u grobu nije bio moj otac.
Bio je potpuni stranac.
Tada je majka priznala nešto što nikada ranije nije spomenula.
Nekoliko mjeseci poslije sahrane dobila je razglednicu.
Bez potpisa.
Na njoj samo:
„Dobro sam. Nemoj me tražiti.“
Mislila je da je neko pravi bolesnu šalu i bacila je.
„Zašto bi tata lažirao smrt?“
Nije znala.
Policija je pregledala automobil iz jezera.
U gepeku su pronašli metalnu kutiju.
Unutra dokumenti na tri različita imena.
Na svim fotografijama bio je moj otac.
Jedan pasoš izdat je šest mjeseci nakon njegove navodne smrti.
Otac je očigledno godinama živio pod lažnim identitetima.
A onda je inspektor pronašao nešto što je priču učinilo još čudnijom.
Automobil iz jezera registrovan je na mene.
Prije jedanaest godina.
Tada nisam ni imao vozačku dozvolu.
Potpis na ugovoru izgledao je kao moj.
„Ko je kupio moj sadašnji automobil?“
Kupio sam ga polovnog prije četiri godine od čovjeka po imenu Saša.
Pronašli smo ugovor.
Broj šasije bio je isti.
Policija je pronašla Sašu.
Kada sam ušao u prostoriju za razgovor, prepoznao me.
„Znači pronašli su drugi auto.“
„Znali ste za njega?“
„Naravno.“
Saša je bio prijatelj mog oca.
Otac mu je prije nestanka ostavio moj sadašnji automobil.
Rekao mu je da ga jednog dana proda meni.
„Zašto?“
„Rekao je da ćeš, ako ikada pronađu drugi, početi postavljati prava pitanja.“
Pitao sam gdje je otac.
Saša je tvrdio da ne zna.
Ali dao mi je ključ.
„Ovo je ostavio za tebe.“
Ključ je pripadao sefu u banci.
U njemu sam pronašao fasciklu i video-kasetu.
Na snimku je bio moj otac.
Izgledao je starije nego kada sam ga posljednji put vidio.
„Ako ovo gledaš, vjerovatno su pronašli automobil.“
Objasnio je da je godinama radio kao vozač za kompaniju koja je prevozila skupu industrijsku opremu.
Otkrio je da se kroz firmu krijumčari roba i pere novac.
Kada je pokušao otići, zaprijetili su porodici.
Zato je lažirao smrt.
„Zašto dva ista automobila?“
Jedan je služio kao mamac.
Otac je namjerno napravio gotovo savršenu kopiju automobila kako bi zbunio ljude koji su ga pratili.
Ali onda je rekao nešto što nisam očekivao.
„Najvažnije nije zašto sam nestao. Najvažnije je zašto su izabrali baš mene.“
Snimak se završio.
U fascikli je bio spisak zaposlenih u kompaniji.
Na jednom imenu zastao sam.
Direktor firme bio je otac moje supruge.
Moj tast.
Nazvao sam suprugu.
Kada sam joj rekao ime kompanije, počela je plakati.
„Znam.“
„Šta znaš?“
Priznala mi je da me nije upoznala slučajno.
Njen otac joj je prije deset godina pokazao moju fotografiju i rekao da, ako me ikada sretne, mora saznati da li imam kontakt sa ocem.
„Znači pratila si me?“
„U početku.“
„A onda si se udala za mene?“
„Zaljubila sam se.“
Nisam znao šta da vjerujem.
Policija je privela mog tasta.
Tokom pretresa njegove kuće pronašli su desetine dokumenata.
Među njima adresu u Mađarskoj.
Na toj adresi pronašli su mog oca.
Živog.
Nakon devet godina stajao je ispred mene.
Nisam ga zagrlio.
Samo sam pitao:
„Zašto se nisi vratio kada je sve završilo?“
Spustio je pogled.
„Jer nije završilo.“
Rekao je da moj tast nije bio glavni čovjek.
Samo posrednik.
„Ko je onda sve vodio?“
Otac je pogledao prema mojoj supruzi.
„Pitaj njenu majku.“
Moja punica umrla je prije pet godina.
Barem smo tako mislili.
Otac je izvadio fotografiju snimljenu prije samo dva mjeseca.
Na njoj je stajao pored žene koja je izgledala potpuno isto kao moja pokojna punica.
Ali pored njih je bio još neko.
Ja.
Ili čovjek koji je izgledao identično kao ja.
„Ko je ovo?“
Otac je dugo ćutao.
„Zato sam ostavio dva ista automobila.“
„Kakve veze automobili imaju s njim?“
Okrenuo je fotografiju.
Na poleđini je bio datum mog rođenja i dvije riječi:
„Blizanac B.“
„Ja nemam brata.“
Otac me pogledao.
„Isto sam i ja mislio.“
Tada mi je rekao da se vratim u policiju i zatražim da ponovo pregledaju automobil iz jezera.
„Šta tražimo?“
„Ne šta.“
Zastao je.
„Koga.“
Policija je nekoliko sati kasnije otvorila prostor ispod zadnjeg sjedišta koji ranije nisu primijetili.
Tamo nije bilo tijela.
Bio je još jedan pasoš.
Na fotografiji moje lice.
Isti datum rođenja.
Drugo ime.
Pasoš je korišten prije samo tri sedmice.
Negdje je živio čovjek koji je izgledao kao ja, imao moj datum rođenja i znao za mog oca mnogo prije mene.
A posljednji put je granicu prešao u automobilu registrovanom na ime moje supruge.