Prije četiri mjeseca pozvala me žena iz jednog doma za stare i rekla da njihov korisnik već sedmicama traži mene.
„Mislim da ste pogriješili broj.“
„Jeste li vi Nikola Ilić?“
„Jesam.“
„Onda nema greške. Gospodin je ostavio vaše ime, broj telefona i adresu.“
„Koji gospodin?“
„Zove se Radovan.“
Nikada nisam čuo za njega.
Imao je osamdeset dvije godine i bio teško bolestan. Medicinska sestra mi je rekla da uporno ponavlja da mora da me vidi prije nego što umre.
Radoznalost je pobijedila.
Otišao sam.
Radovan je sjedio u invalidskim kolicima pored prozora.
Čim me je ugledao, oči su mu se napunile suzama.
„Isti si kao majka.“
„Poznavali ste moju majku?“
„Bolje nego što misliš.“
Iz ladice je izvadio fotografiju.
Na njoj moja majka kao mlada djevojka.
Pored nje Radovan.
A između njih dječak od možda pet godina.
„Ko je dijete?“
Radovan me pogledao.
„Ti.“
Nasmijao sam se.
„Nemoguće. Ja sam rođen deset godina nakon ove fotografije.“
Na poleđini je stajao datum.
1979.
Ja sam, prema dokumentima, rođen 1989.
„Tvoji dokumenti lažu“, rekao je.
Ustao sam.
„Ne znam šta pokušavate, ali pogriješili ste osobu.“
„Pitaj majku gdje si živio prije nego što si imao deset godina.“
„Živio sam s roditeljima.“
„Onda je pitaj za požar.“
Zaledio sam se.
Cijelog života imao sam isti san.
Kuća u plamenu.
Žena koja me nosi kroz dim.
I muškarac koji viče moje ime.
Majka je uvijek govorila da sam kao dijete gledao neki film i zapamtio scenu.
Otišao sam pravo kod nje.
Imao sam fotografiju u ruci.
Kada ju je vidjela, sjela je.
„Radovan je živ?“
„Ko je on?“
Nije odgovorila.
„Mama, ko je dječak?“
Počela je plakati.
„Ti.“
Osjetio sam kako mi se stomak steže.
„Onda koliko ja imam godina?“
Majka je priznala da sam rođen 1974.
Ne 1989.
Imao sam pedeset dvije godine, a cijeli život sam vjerovao da imam trideset sedam.
„Kako je to moguće?“
Pokazala mi je ožiljak iza uha.
Znao sam za njega, ali nisam znao kako sam ga dobio.
„Imao si tešku povredu glave.“
Godine 1984. u našoj staroj kući izbio je požar.
Imao sam deset godina.
Preživio sam, ali sam mjesecima bio u bolnici.
Izgubio sam veliki dio pamćenja.
„Zašto ste mi promijenili datum rođenja?“
Majka je dugo ćutala.
„Jer si nakon požara morao nestati.“
„Od koga?“
„Od Radovana.“
Ništa više nije željela reći.
Vratio sam se u dom.
Radovan se nasmijao kada sam mu rekao šta je majka priznala.
„Naravno da je mene okrivila.“
Tvrdio je da mi nije želio nauditi.
Bio je policajac.
Istraživao je mog oca.
„Mog oca?“
Čovjek koji me odgojio i kojeg sam sahranio prije šest godina, prema Radovanu, nije bio moj otac.
Moj pravi otac zvao se Aleksandar.
Nestao je nekoliko dana prije požara.
Radovan je vjerovao da požar nije bio nesreća.
„Šta je Aleksandar uradio?“
„Pronašao je nešto što nije smio.“
Radio je u opštini i otkrio da nekoliko ljudi falsifikuje vlasničke papire i preuzima zemljište umrlih osoba.
Planirao je sve predati policiji.
Nestao je prije nego što je stigao.
„Je li Radovan bio policajac kojem je vjerovao?“, pitao sam majku.
„Jeste.“
„Zašto si onda pobjegla od njega?“
Majka je otvorila stari ormar.
Izvadila je kovertu koju je čuvala četrdeset godina.
Unutra pismo mog pravog oca.
Na kraju je pisalo:
„Ako mi se nešto dogodi, ne vjeruj Radovanu.“
Odmah sam fotografisao pismo.
Kada sam ga pokazao Radovanu, zatvorio je oči.
„Znao sam da ga je sačuvala.“
„Zašto je otac napisao da vam ne vjeruje?“
„Jer je mislio da sam ga izdao.“
„Jeste li?“
Radovan nije odgovorio.
Sjutradan je umro.
Ali meni je ostavio ključ.
Ključ je otvarao garažu stare kuće koju je posjedovao na selu.
Policija je otišla sa mnom.
Ispod poda garaže pronašli smo metalnu kutiju.
Unutra su bili dokumenti koje je moj otac skupljao.
I fotografije.
Na jednoj je bio Aleksandar.
Na drugoj Radovan.
Na trećoj moja majka sa nepoznatim muškarcem.
A onda sam pronašao fotografiju koja je promijenila sve.
Na njoj je bila naša kuća nakon požara.
Ispred nje dvojica policajaca.
Jedan Radovan.
Drugi čovjek kojeg sam prepoznao.
Bio je to čovjek koji me je kasnije odgojio kao svog sina.
Milan.
Prema dokumentima, Milan je tada takođe bio policajac.
Majka mi to nikada nije rekla.
Policija je pronašla stare izvještaje.
Milan je vodio istragu Aleksandrovog nestanka.
Radovan je bio njegov partner.
„Znači obojica su istraživala mog oca?“
Inspektor je odmahnuo glavom.
„Ne.“
Aleksandar je zapravo bio njihov doušnik.
Trojica su zajedno prikupljala dokaze.
Ali neko je saznao.
Aleksandar je nestao.
Kuća je zapaljena.
Majka je pobjegla sa mnom.
Milan joj je napravio nove dokumente i kasnije nas pronašao.
Godinama poslije postao mi je očuh.
Sve je počelo dobijati smisao.
Sve dok policija nije analizirala pismo.
Rukopis nije pripadao Aleksandru.
Pismo „ne vjeruj Radovanu“ napisao je Milan.
Majka je tada konačno priznala.
Milan joj je rekao da je Aleksandar mrtav.
Nikada nije vidjela tijelo.
Počela je nova potraga.
Tri sedmice kasnije pronašli su Aleksandra.
Bio je živ.
Četrdeset dvije godine živio je u drugoj državi pod drugim imenom.
Kada smo se sreli, gledao me nekoliko minuta.
„Nikola?“
„Jeste li vi moj otac?“
„Jesam.“
DNK test je to potvrdio.
„Zašto se nikada niste vratili?“
„Jer su mi rekli da ste ti i majka poginuli u požaru.“
„Ko vam je to rekao?“
„Milan.“
Čovjek koji me odgojio.
Čovjek kojeg sam zvao tata.
Aleksandar je izvadio staru fotografiju.
Na njoj su bili on, Milan i Radovan.
„Milan je želio da nestanem. Ali ne zbog istrage.“
„Zašto onda?“
Aleksandar me pogledao.
„Zbog tvoje majke.“
Milan je bio zaljubljen u nju godinama.
Iskoristio je požar da nas razdvoji.
Aleksandru je rekao da smo mrtvi.
Majci da je Aleksandar mrtav.
Kasnije je postao dio naše porodice.
Mislio sam da sam konačno saznao sve.
Onda je Aleksandar pitao:
„Šta ti je majka rekla o noći požara?“
„Da me izvukla iz kuće.“
„Nije.“
„Kako znate?“
„Jer sam ja bio tamo.“
Aleksandar nije nestao prije požara.
Bio je u kući te noći.
I on me je izvukao.
„Zašto se onda ne sjećam vas?“
„Zbog povrede.“
„A gdje ste otišli poslije?“
Spustio je pogled.
„Nisam otišao dobrovoljno.“
Prema njegovoj priči, dvojica muškaraca su ga nekoliko minuta nakon požara ugurala u automobil.
Jednog nije poznavao.
Drugog jeste.
Bio je Radovan.
Čovjek koji me je pronašao poslije četrdeset godina i tvrdio da cijelo vrijeme pokušava da otkrije istinu.
„Zašto bi me onda Radovan sada tražio?“
Aleksandar mi je pružio malu fotografiju koju je godinama čuvao.
Na njoj Radovan drži mene kao bebu.
Na poleđini je majčinim rukopisom pisalo:
„Nikola i tata, 1974.“
Pogledao sam Aleksandra.
„Ali vi ste rekli da ste moj otac.“
„Jesam.“
„Onda šta znači ovo?“
Aleksandar je samo rekao:
„DNK test ti je potvrdio da sam ti otac. Niko nije provjerio šta smo Radovan i ja jedan drugome.“
Tada sam shvatio da posljednja tajna nije bila ko mi je otac.
Bila je zašto su dvojica muškaraca mogla imati DNK koji potvrđuje isto očinstvo.