Prije dva mjeseca dobio sam poziv iz policije zbog čovjeka koji je pronađen kako spava na klupi željezničke stanice.
Nisam razumio kakve veze ima sa mnom.
„Kod sebe je imao papir sa vašim imenom i brojem telefona“, rekao je policajac.
„Ko je on?“
„Kaže da se ne sjeća.“
Čovjek nije imao dokumente. Imao je oko šezdeset godina i tvrdio je da se posljednje čega se sjeća probudio u vozu.
Otišao sam u stanicu.
Čim sam ušao u prostoriju, čovjek je ustao.
„Nikola?“
„Poznajete me?“
Gledao me nekoliko sekundi.
„Ne znam.“
Iz džepa je izvadio presavijen papir.
Na njemu je moj broj.
I poruka:
„Ako zaboraviš sve, nazovi Nikolu. On će znati gdje je Ivana.“
„Ko je Ivana?“
Odmahnuo je glavom.
Nikada nisam poznavao nijednu Ivanu koja bi mogla imati veze s ovim čovjekom.
Policija mu je uzela otiske.
Nije bilo rezultata.
Fotografiju su provjerili kroz evidencije nestalih osoba.
Ništa.
Jedino što je imao kod sebe bio je ključ sa brojem 216.
Broj je pripadao ormariću na željezničkoj stanici.
Otvorili smo ga.
Unutra je bio kofer.
U koferu nekoliko košulja, 4.000 eura i desetine fotografija.
Na prvoj sam bio ja.
Na drugoj moja supruga.
Na trećoj moja djeca.
Fotografije su nastajale godinama.
Neke su bile snimljene ispred naše kuće.
„Vi ste pratili moju porodicu?“
Čovjek je gledao fotografije kao da ih prvi put vidi.
Na dnu kofera pronašli smo malu kasetu i stari diktafon.
Pritisnuo sam dugme.
Čuo se glas čovjeka koji je sjedio ispred mene.
„Ako ovo slušaš, vjerovatno se ponovo ničega ne sjećaš.“
Pogledao me prestravljeno.
Snimak se nastavio.
„Nemoj vjerovati policiji. Pronađi Nikolu. Ne govori mu ko si dok se ne sjeti Ivane.“
Policajac je ugasio diktafon.
„Zašto ne bi vjerovao policiji?“
Čovjek nije znao.
Odvezen je u bolnicu.
Ljekari su pronašli trag stare povrede glave. Prema njihovoj procjeni, probleme sa pamćenjem imao je već godinama.
Sjutradan me nazvala majka.
Policija joj je pokazala njegovu fotografiju.
Plakala je.
„Gdje ste ga pronašli?“
„Znaš ga?“
„To je Dragan.“
Ime mi nije značilo ništa.
„Ko je Dragan?“
Majka je dugo ćutala.
„Tvoj stric.“
Moj otac je bio jedinac.
Barem sam tako vjerovao.
Majka mi je objasnila da je otac imao starijeg brata.
Dragan je nestao 1996. godine.
Porodica ga je godinama tražila.
„Zašto mi nikada niste rekli?“
„Tvoj otac nije dozvoljavao da ga spominjemo.“
„Zašto?“
„Zbog Ivane.“
Ponovo isto ime.
„Ko je Ivana?“
Majka je počela plakati.
„Tvoja sestra.“
Nisam imao sestru.
Prije mene roditelji su dobili djevojčicu.
Ivana je imala četiri godine kada je nestala.
Nikada nije pronađena.
Godinu dana kasnije nestao je Dragan.
Otac je vjerovao da ju je on odveo.
„Zašto policija nema ništa o tome?“
„Imala je.“
Majka mi je pokazala stare novinske članke.
Nestanak četvorogodišnje Ivane Petrović.
Fotografija djevojčice.
Datum — 1995.
Ali u policijskoj digitalnoj evidenciji slučaja nije bilo.
Neko ga je uklonio.
Dragan se u bolnici počeo prisjećati pojedinih stvari.
Prepoznao je mog oca na fotografiji.
„On me je pokušao ubiti.“
„Moj otac?“
„Mislim.“
Sjetio se stare kuće pored rijeke.
Policija je pronašla adresu.
Kuća je pripadala mom ocu sve do 2001. godine.
Nikada nisam znao za nju.
U podrumu smo pronašli zaključanu prostoriju.
Ključ 216 nije odgovarao.
Ali iza stare police nalazila se metalna kutija.
Unutra dječije igračke.
Crvena haljina.
I fotografija Ivane.
Na poleđini očevim rukopisom:
„Oprosti mi.“
Majka je tvrdila da nikada nije vidjela tu kutiju.
Policija je ponovo otvorila istragu.
Dragan se nakon nekoliko dana sjetio još nečega.
„Nisam odveo Ivanu.“
„Ko jeste?“
„Tvoj otac.“
Prema njegovom sjećanju, otac je jedne noći došao kod njega sa djevojčicom.
Rekao je da mora na nekoliko dana nestati iz grada.
Dragan je čuvao Ivanu.
Tri dana kasnije otac se vratio bez objašnjenja.
Odveo ju je.
Dragan je nikada više nije vidio.
„Zašto si onda ti nestao?“
„Jer sam počeo postavljati pitanja.“
Tvrdio je da je otkrio da moj otac koristi drugo ime.
Policija je provjerila.
Bio je u pravu.
Prije 1992. čovjek kojeg sam zvao ocem nije postojao pod svojim imenom.
Njegov identitet pripadao je čovjeku koji je umro kao beba.
Majka nije znala ništa.
„Ko je onda bio moj otac?“
U staroj kući pronađen je odgovor.
Iza zida u podrumu bila je fascikla.
U njoj originalni dokumenti.
Moj otac se zapravo zvao Zoran Nikolić.
Bio je policajac.
Radio je na slučaju krijumčarenja djece preko granice početkom devedesetih.
Onda je nestao iz službe i promijenio identitet.
„Je li Ivana oteta zbog njegove istrage?“
To je bilo prvo što smo pomislili.
Ali DNK test stare četkice iz kutije pokazao je nešto čudno.
Djevojčica kojoj je pripadala nije bila biološka kćerka moje majke.
„Onda Ivana nije bila moja sestra?“
Majka je bila potpuno slomljena.
Tvrdila je da ju je rodila.
Bolnički karton je to potvrđivao.
Policija je pronašla medicinsku sestru koja je radila te noći.
Kada je vidjela Ivaninu fotografiju, rekla je:
„To nije dijete koje je ova žena rodila.“
Prema njenim riječima, dvije bebe su te noći greškom dobile pogrešne narukvice.
Greška je navodno ispravljena prije izlaska iz bolnice.
Ali očigledno nije.
Pronašli smo drugu porodicu.
Njihova kćerka zvala se Sanja.
Bila je živa.
DNK je pokazao da je Sanja biološka kćerka moje majke.
Dakle, djevojčica koja je odrasla četiri godine kao moja sestra pripadala je drugoj porodici.
„Je li tata to znao?“
Dragan je počeo plakati.
„Zato je odveo Ivanu.“
Otac je otkrio zamjenu.
Ali nije odveo djevojčicu njenim biološkim roditeljima.
Odveo ju je nekome drugom.
Zašto?
Odgovor je bio na drugoj strani snimka sa diktafona.
Draganov glas:
„Ako se sjetim imena Marija, odmah idi u ulicu Kralja Petra 38.“
Otišao sam sa policijom.
Na adresi je živjela žena od trideset pet godina.
Otvorila je vrata.
Čim je ugledala Dragana, rekla je:
„Striko.“
Dragan se uhvatio za zid.
Žena se zvala Marija.
Ali fotografije iz djetinjstva potvrdile su da je to bila Ivana.
Otac joj je promijenio ime.
„Zašto?“, pitao sam.
Marija je rekla da joj je čovjek koji ju je odgajao prije smrti ostavio pismo.
U njemu je pisalo da ju je moj otac sakrio jer su ljudi koje je istraživao saznali da je djevojčica zamijenjena u porodilištu.
Mislili smo da je konačno sve jasno.
Onda je Marija izvadila svoju originalnu narukvicu iz porodilišta.
Na njoj nije pisalo ime njene biološke majke.
Pisalo je ime moje majke.
Ponovili smo DNK.
Ovoga puta koristili smo nove uzorke.
Rezultat je bio potpuno drugačiji.
Marija jeste bila biološka kćerka moje majke.
Prvi uzorak iz stare kuće nije pripadao njoj.
„Čija je onda bila crvena haljina i četkica?“
Dragan je pogledao majku.
„Reci mu.“
Majka je odmahnula glavom.
„Ne mogu.“
„Šta da mi kaže?“
Dragan je izgovorio:
„Ivana nije bila jedina djevojčica koja je živjela u toj kući.“
Otac je tokom istrage skrivao još jedno dijete.
Djevojčicu čiji roditelji nikada nisu pronađeni.
Godinama smo vjerovali da fotografije prikazuju Ivanu.
Nisu.
Dvije djevojčice izgledale su gotovo identično.
„Kako se druga zvala?“
Dragan nije znao.
Ali Marija jeste.
Izvadila je fotografiju iz pisma svog usvojitelja.
Na njoj dvije djevojčice drže se za ruke.
Na poleđini je moj otac napisao:
„Ivana i Nikola, 1995.“
„Nikola? To je moje ime.“
Majka je tada počela plakati.
Dragan me samo gledao.
„Da“, rekao je.
„Jer Nikola nije bilo ime djevojčice.“
„Nego?“
„Ime djeteta koje je trebalo da zauzme njeno mjesto.“
Pogledao sam majku.
Tada mi je rekla ono što je skrivala cijelog mog života:
„Ti nisi rođen poslije Ivaninog nestanka. Ti si se pojavio iste noći kada je druga djevojčica nestala.“