Prije tri mjeseca policija me pozvala i pitala zašto se moje ime nalazi na spisku gostiju jednog vjenčanja održanog prije 26 godina.
„Vjerovatno neko ima isto ime.“
Inspektor je odgovorio:
„Ne. Pored imena je vaš matični broj.“
Godine 2000. imao sam šest godina.
„Kakve veze policija ima s tim vjenčanjem?“
„Tokom rušenja stare sale pronađena je torba zazidana iza zida. U njoj su fotografije i spisak gostiju.“
Otišao sam u stanicu.
Na spisku je zaista bilo moje ime.
Pored njega:
„Sto 9 — dovesti u 21:30.“
„Dovesti gdje?“
„To pokušavamo saznati.“
Pokazali su mi fotografije sa svadbe.
Na jednoj sam prepoznao roditelje.
Nikada mi nisu pričali da su bili tamo.
Na sljedećoj fotografiji vidio sam sebe.
Stajao sam pored mlade.
Ali nešto nije odgovaralo.
Pored mene je bio još jedan dječak.
Imao je isto lice kao ja.
Istu kosu.
Čak smo bili jednako obučeni.
Na poleđini fotografije pisalo je:
„Nikola i Daniel — prije odlaska.“
Bio sam jedinac.
Nazvao sam majku.
„Ko je Daniel?“
Nije odgovorila.
„Mama?“
„Gdje si čuo to ime?“
Kada sam spomenuo svadbu, prekinula je vezu.
Otišao sam kod nje.
Čim je vidjela fotografiju, počela je plakati.
„Rekli su mi da su sve fotografije uništene.“
„Ko je Daniel?“
„Dječak koji je živio s nama nekoliko mjeseci.“
„Zašto ga se ne sjećam?“
„Sjećaš ga se. Samo misliš da su ta sjećanja tvoja.“
Nisam razumio.
Majka je objasnila da su mene i Daniela upoznali nekoliko mjeseci prije vjenčanja.
Daniel je živio u domu za djecu.
Nevjerovatno smo ličili.
Moj otac je počeo da ga dovodi kod nas vikendom.
„Zašto?“
„Nikada mi nije rekao cijelu istinu.“
Na noć svadbe Daniel je nestao.
Dom je dobio dokument da je usvojen u Njemačkoj.
Majka ga više nikada nije vidjela.
„A ko su mladenci?“
Ponovo tišina.
Mlada se zvala Ivana.
Bila je sestra mog oca.
Moja tetka.
Nikada nisam čuo za nju.
„Zašto si mi rekla da tata nema sestru?“
„Jer je i ona nestala poslije svadbe.“
Mladoženja je pronađen mrtav nekoliko sedmica kasnije.
Ivana nikada.
Policija je sada ponovo otvorila slučaj.
Torba iz zida sadržala je još nešto — malu VHS kasetu.
Na snimku je bila svadba.
U 21:28 moj otac prilazi meni i Danielu.
Uzima jednog dječaka za ruku i odvodi ga iz sale.
Drugi ostaje sa majkom.
„Koji sam ja?“
Majka nije mogla odgovoriti.
Na snimku smo bili potpuno isti.
Policija je pronašla arhivu doma.
Daniel nije bio usvojen.
Dokument je bio falsifikovan.
Još gore, njegov datum rođenja bio je isti kao moj.
Ista bolnica.
Razlika samo sedam minuta.
„Blizanci?“
Majka je odmahivala glavom.
„Ja sam rodila jedno dijete.“
DNK test sa njom potvrdio je da sam njen sin.
Ali to nije isključivalo mogućnost da je i Daniel bio njen.
Bolnica je još imala dio stare dokumentacije.
Prema kartonu, majka je rodila jednog dječaka.
Ali medicinska sestra je pored zapisa rukom napisala:
„Drugo dijete prebačeno.“
Niko nije znao šta to znači.
Otac mi je umro prije osam godina.
U njegovoj garaži pronašli smo zaključanu kutiju.
Ključ je majka čuvala, a da nije znala šta otvara.
Unutra su bila dva rodna lista.
Oba na ime Nikola.
I dvije bolničke narukvice.
Jedna je imala moje prezime.
Druga prezime Petrović.
Policija je pronašla porodicu Petrović.
Njihova kćerka porodila se iste noći kao moja majka.
Rodila je blizance.
Jedan je navodno umro.
Drugi je nestao nekoliko mjeseci kasnije.
Zvao se Daniel.
„Onda mi nije brat.“
Ali DNK je pokazao nešto drugo.
Daniel i ja smo bili jednojajčani blizanci.
To je bilo biološki nemoguće ako su nas rodile dvije različite žene.
Ponovili smo test.
Isti rezultat.
Policija je počela tražiti Daniela.
Pronašli su ga u Njemačkoj.
Imao je drugo ime i nije znao ništa o meni.
Kada smo se sreli, bilo je kao da gledam stariju verziju sebe.
DNK je potvrdio rezultat.
„Ko je naša majka?“, pitao je.
Testirali smo gospođu Petrović.
I ona je bila biološka majka obojici.
I moja majka je bila biološka majka obojici.
Laboratorija je rekla da rezultati nemaju smisla.
Sve dok jedan genetičar nije predložio da se testovi ponove iz različitih uzoraka tkiva.
Tada smo dobili odgovor.
Žena koju sam cijelog života zvao majkom imala je rijetko stanje — u njenom tijelu postojale su dvije različite DNK linije.
Bila je himera.
Jedna DNK linija odgovarala je meni i Danielu.
Ali kako je onda gospođa Petrović takođe bila naša majka?
Policija je pronašla doktora koji je vodio oba porođaja.
Imao je 84 godine.
Kada smo spomenuli naša imena, rekao je:
„Znači ipak su se pronašli.“
Priznao je da je u bolnici tada postojao tajni program liječenja neplodnosti.
Koristili su embrione i uzorke bez potpunog znanja pacijentkinja.
„Koja nas je rodila?“
Doktor je pogledao dokumente.
„Jedna vas je rodila. Druga vam je genetska majka.“
„Koja?“
Prije nego što je odgovorio, pitao je:
„Jeste li pronašli trećeg dječaka?“
Daniel i ja smo se pogledali.
„Kakvog trećeg?“
Doktor je tvrdio da su iz istog postupka nastala tri genetski identična embriona.
Dva su evidentirana.
Treći nije.
„Gdje je završio?“
„To zna Ivana.“
Moja nestala tetka.
Policija je ponovo provjerila njen slučaj.
Otkrili su da nije nestala.
Dvije sedmice nakon svadbe otišla je u Kanadu pod drugim imenom.
Bila je živa.
Pronašli smo je.
Kada sam joj poslao fotografiju mene i Daniela, odmah je pristala na video-poziv.
„Znači otac vam nikada nije rekao.“
„Šta?“
„Zašto ste vas dvojica bili na mom vjenčanju.“
Te noći nije planirala pobjeći zbog muža.
Planirala je izvesti Daniela iz zemlje.
„Zašto njega?“
„Jer sam vjerovala da je on treći dječak.“
„A ko je onda Daniel?“
Ivana je zaćutala.
„Nikola, jeste li sigurni da si ti dječak kojeg je tvoja majka odvela kući sa svadbe?“
Pogledao sam staru VHS snimku ponovo.
Jedan dječak odlazi sa ocem.
Drugi ostaje.
Nismo mogli razlikovati ko je ko.
Ivana je zatim poslala fotografiju snimljenu dvije godine poslije svadbe u Kanadi.
Na njoj je držala dječaka od osam godina.
Imao je moje lice.
„Ko je ovo?“
„Dječak kojeg sam izvela iz zemlje.“
„Daniel je tada bio u domu.“
„Znam.“
„Onda ko je on?“
Ivana je samo rekla:
„Zato vam cijelo vrijeme pokušavam objasniti da na toj svadbi nisu bila dva ista dječaka.“
Poslala je još jednu fotografiju.
Snimljena je nekoliko minuta prije one koju je policija pronašla.
Na njoj smo stajala trojica.
Svi istog lica.
A ispod fotografije moj otac je napisao:
„U 21:30 svako mora otići sa drugom porodicom. Nikada više ne smiju biti zajedno.“