Prije dva mjeseca dobio sam kaznu za parkiranje u gradu u kojem nikada nisam bio.
Kazna je stigla poštom.
Moje ime.
Moja registracija.
Moj automobil.
Čak je na fotografiji bio isti mali udarac na zadnjem braniku koji sam napravio prošle zime.
Problem je bio što je tog dana moj automobil cijelo vrijeme bio parkiran ispred firme u kojoj radim, skoro 300 kilometara dalje.
Nazvao sam policiju.
„Vjerovatno neko koristi kopirane tablice“, rekao je službenik.
Poslao sam dokaz da sam tog dana bio na poslu i mislio da je stvar završena.
Tri dana kasnije stigla je druga kazna.
Drugi grad.
Isti automobil.
Ovoga puta fotografija je bila snimljena sprijeda.
Za volanom je sjedio muškarac.
Uvećao sam fotografiju.
Bio je to moj otac.
Otac mi je umro prije jedanaest godina.
Pokazao sam fotografiju majci.
Nije rekla ništa skoro minut.
„To nije on.“
„Mama, pogledaj ga.“
„Rekla sam da nije.“
Ali jeste.
Imao je ožiljak iznad lijeve obrve i naviku da vozi sa desnom rukom na vrhu volana.
Policija je provjerila snimke kamera.
Automobil je postojao.
Nije imao samo iste tablice.
Broj šasije takođe je odgovarao mom.
„Dva automobila ne mogu imati isti broj šasije“, rekao sam.
Inspektor je odgovorio:
„Legalno ne mogu.“
Počeli su pratiti drugi automobil.
Pojavljivao se na kamerama svakih nekoliko dana, ali uvijek u drugom gradu.
Vozač je svaki put bio isti.
Čovjek koji izgleda kao moj pokojni otac.
Otišao sam na groblje.
Ne znam ni sam zašto.
Stajao sam ispred očevog groba i prvi put počeo razmišljati o njegovoj smrti.
Umro je u bolnici nakon srčanog udara.
Imao sam dvadeset četiri godine.
Bio sam tamo.
Ali tijelo nisam vidio.
Majka je organizovala sve.
„Zašto nisam vidio tatu nakon smrti?“
„Nisi želio.“
„Ne sjećam se da sam to rekao.“
„Bio si u šoku.“
Sjutradan sam zatražio očevu medicinsku dokumentaciju.
Bolnica je imala potvrdu o smrti.
Ali nešto nije odgovaralo.
Čovjek koji je primljen te večeri imao je drugu krvnu grupu od mog oca.
Policija je odobrila ekshumaciju.
Čekali smo skoro tri sedmice.
DNK rezultat je pokazao da čovjek u grobu nije moj otac.
Ali bio je moj bliski rođak.
Najvjerovatnije stric.
„Tata nije imao brata.“
Majka je počela plakati.
„Imao je.“
Blizanca.
Zvao se Petar.
Kada su imali dvadeset godina, posvađali su se i Petar je otišao u inostranstvo.
Otac mi je rekao da je umro.
Majka je tvrdila da nikada nije upoznala Petra.
„Onda zašto je sahranjen pod tatinim imenom?“
Nije znala.
Policija je pronašla stare podatke o Petru.
Posljednji put je zvanično ušao u zemlju dva dana prije očeve navodne smrti.
Nakon toga mu se gubi svaki trag.
Inspektor je rekao ono što sam već mislio:
„Moguće je da je čovjek kojeg ste sahranili bio Petar.“
„A moj otac?“
„Možda je živ.“
Policija je konačno pronašla drugi automobil na parkingu jednog motela.
Stigao sam nekoliko sati kasnije.
Automobil je bio gotovo savršena kopija mog.
U gepeku su pronašli kutiju.
Unutra stare porodične fotografije.
Na jednoj su bili otac i Petar kao mladići.
Na drugoj sam bio ja kao dijete.
A na trećoj je moj otac stajao pored mog sadašnjeg automobila.
Fotografija je snimljena prije samo mjesec dana.
Na poleđini:
„Nikola još ništa ne zna.“
Pregledali su motel.
Čovjek je već otišao.
Ali u sobi je ostavio kovertu na moje ime.
Unutra ključ i adresa.
Adresa je vodila do garaže u predgrađu.
Policija je ušla sa mnom.
Unutra je bilo još šest automobila.
Svi iste marke i boje.
Na zidu desetine registarskih tablica.
I fotografije ljudi.
Na svakoj je pisalo ime, datum rođenja i broj automobila.
Moja fotografija imala je oznaku:
„7 — posljednji.“
Tada smo pronašli očevu bilježnicu.
Godinama je radio za grupu koja je krala automobile i pravila gotovo savršene kopije legalnih vozila.
Isti modeli.
Iste tablice.
Lažni brojevi šasije.
Koristili su ih za prevoz ukradene robe.
Otac je želio izaći iz svega.
Njegov brat Petar vratio se da mu pomogne.
Te večeri Petar je doživio srčani udar.
Otac je tada uradio nešto nevjerovatno.
Iskoristio je bratovu smrt da lažira svoju.
„Zašto bi ostavio porodicu?“
U bilježnici je napisao:
„Ako misle da sam mrtav, Nikola je siguran.“
Majka je priznala da je znala.
Sve vrijeme.
„Jedanaest godina si znala da je živ?“
„Nisam znala gdje je.“
Otac joj se javio samo jednom, nekoliko dana nakon sahrane.
Rekao joj je da nikada ne pokušava da ga pronađe.
Policija je analizirala bilježnicu.
Na posljednjoj stranici bila je moja adresa i rečenica:
„Ako se pojavi automobil broj 7, sve je počelo ponovo.“
Moj automobil bio je broj 7.
Ali kupio sam ga prije samo četiri godine od potpuno nepoznatog čovjeka.
Pronašli smo prodavca.
Kada sam mu pokazao očevu fotografiju, rekao je:
„On mi je dao automobil.“
Otac je namjerno namjestio da ga kupim.
„Zašto?“
„Rekao je da ćeš jednog dana morati pronaći ono što je sakrio unutra.“
Policija je rastavila dio mog automobila.
Ispod zadnjeg sjedišta pronašli su USB.
Na njemu spisak ljudi koji su učestvovali u kriminalnoj mreži.
Ali posljednji folder nosio je moje ime.
Unutra video.
Otac sjedi pred kamerom.
Snimljen prije tri sedmice.
„Nikola, ako ovo gledaš, pronašli su drugi automobil.“
Zastao je.
„Nemoj tražiti mene. Pronađi Petra.“
„Petar je mrtav“, rekao sam naglas.
Na snimku je otac nastavio:
„Čovjek kojeg ste sahranili nije Petar.“
Video se završio.
Ponovo smo analizirali DNK iz groba.
Laboratorija je ranije pretpostavila da je riječ o mom stricu jer je genetska sličnost bila velika.
Ali sada su rezultat uporedili sa starim Petrovim medicinskim uzorkom.
Čovjek u grobu nije bio ni moj otac ni Petar.
Bio je njihov stariji polubrat za kojeg porodica nikada nije znala.
A Petar?
Policija je pronašla dokaz da je živ.
Pod drugim imenom vodio je malu automehaničarsku radionicu.
Otišao sam tamo sa inspektorom.
Kada smo ušli, čovjek ispod automobila se okrenuo.
Izgledao je potpuno isto kao moj otac.
„Petre?“
Nije odgovorio.
Samo je pogledao inspektora i rekao:
„Nikola je konačno došao.“
„Gdje je moj otac?“
Pokazao je prema kancelariji.
Unutra je na zidu bila velika fotografija mene.
Pored nje fotografija još jednog muškarca mojih godina.
„Ko je ovo?“
Petar je rekao:
„Čovjek koji posljednjih jedanaest godina živi pod tvojim imenom.“
„Šta?“
„Tvoj otac nije nestao da bi zaštitio tebe.“
„Zašto je onda nestao?“
Petar je otvorio metalni ormar.
Unutra dva rodna lista.
Na oba moje prezime.
Isti datum rođenja.
Različita imena.
Nikola.
Nemanja.
„Ko je Nemanja?“
Petar me pogledao.
„Tvoj brat. I čovjek koji je vozio automobil sa fotografije.“
„Ali izgledao je kao tata.“
„Znam.“
Petar je zatim izvadio staru fotografiju na kojoj su moj otac, moja majka i dvije bebe.
„Majka mi je rekla da sam jedinac.“
„Zato što nikada nije smjela da ti kaže kome je dala drugo dijete.“
„Kome?“
Petar nije stigao odgovoriti.
Ispred radionice začula se sirena automobila.
Pogledao sam kroz prozor.
Stajao je moj automobil.
Isti kao onaj kojim sam došao.
Za volanom je sjedio muškarac koji je izgledao potpuno isto kao ja.
Ispustio sam fotografiju.
Petar je samo rekao:
„Nemoj izlaziti. On ne zna da si ti pravi Nikola.“