Prije četiri mjeseca dobio sam poruku od žene koja je tvrdila da već deset godina svake nedjelje ostavljam cvijeće na grobu njenog muža.
„Gospođo, mislim da ste pogriješili osobu.“
Odgovorila je fotografijom sa sigurnosne kamere groblja.
Na njoj je bio muškarac sa buketom bijelih ruža.
Imao je moje lice.
„To nisam ja.“
„Onda dođite u nedjelju i uvjerite se.“
Otišao sam.
Sakrili smo se nekoliko desetina metara od groba.
Tačno u deset sati pojavio se muškarac.
Kada sam mu vidio lice, nisam mogao progovoriti.
Izgledao je gotovo identično kao ja.
Prišao je grobu, spustio cvijeće i krenuo prema izlazu.
Potrčao sam za njim.
„Hej!“
Okrenuo se.
Čim me ugledao, zastao je.
„Nikola?“
„Ko si ti?“
Nije odgovorio.
Ušao je u automobil i odvezao se.
Žena pored mene počela je plakati.
„On je znao vaše ime.“
Pogledao sam nadgrobni spomenik.
Na njemu je pisalo:
MILAN JOVANOVIĆ, 1958–2016.
Ime mi ništa nije značilo.
Pozvao sam majku.
„Poznaješ li Milana Jovanovića?“
Dugo je ćutala.
„Gdje si čuo to ime?“
Ispričao sam joj za groblje.
„Nikola, nemoj više ići tamo.“
Naravno da sam otišao kod nje.
Nakon sat vremena priznala je da je Milan bio prijatelj mog pokojnog oca.
„Zašto čovjek koji izgleda kao ja obilazi njegov grob?“
„Ne znam.“
Policija je preko registarskih tablica pronašla muškarca sa groblja.
Zvao se Damir Kostić.
Imao je 35 godina.
Isto kao ja.
Kada su nas doveli u istu prostoriju, čak je i inspektor nekoliko puta pogledao čas njega, čas mene.
DNK test je bio očigledan sljedeći korak.
Rezultat:
Nismo bili braća.
Nismo bili ni bliski rođaci.
„Zašto onda izgledaš kao ja?“
Damir je samo pitao:
„Jesi li otvorio Milanov grob?“
„Zašto bih?“
„Zato što on nije unutra.“
Policija je dobila dozvolu za ekshumaciju.
Kovčeg nije bio prazan.
Ali tijelo nije pripadalo Milanu.
DNK je pokazao da je riječ o nepoznatom muškarcu.
Milanova supruga bila je šokirana.
„Ja sam identifikovala tijelo.“
Poslije saobraćajne nesreće lice je bilo teško povrijeđeno.
Prepoznala ga je prema prstenu, satu i dokumentima.
Damir je tada rekao:
„Milan je znao da će ga tražiti.“
„Ko?“
„Ljudi iz klinike.“
Opet nisam razumio.
Milan je nekada radio kao fotograf u privatnoj klinici za liječenje neplodnosti.
Njegov posao nije bio medicinski.
Fotografisao je bebe za roditelje.
Ali početkom devedesetih primijetio je nešto neobično.
Djeca različitih porodica počela su nevjerovatno ličiti jedna na druge.
Počeo je čuvati kopije fotografija.
Damir je izvadio jednu.
Na njoj je bilo šest beba.
Ispod svake drugo prezime.
„Jedna od ovih beba si ti.“
„Koja?“
„Ne znam.“
Na drugoj fotografiji bilo je šest dječaka od deset godina.
Svi su imali lice veoma slično mom.
Jedan je bio Damir.
Jedan ja.
Ostalu četvoricu nisam poznavao.
„Kako je Milan imao moju fotografiju?“
Majka je konačno priznala da sam rođen u toj klinici.
Godinama mi je govorila da sam rođen u državnoj bolnici.
„Zašto si lagala?“
„Tvoj otac je tražio.“
Moj otac je takođe radio u klinici.
Bio je knjigovođa.
Kada je Milan otkrio fotografije, njih dvojica su počeli istraživati.
Otkrili su da su pojedini embrioni godinama označavani istim kodom:
K-17.
„Šta znači K-17?“
Damir je rekao da niko nije znao.
Milan je prije navodne smrti uspio pronaći sedmoro djece sa tom oznakom.
Svi smo bili približno istih godina.
Svi smo izgledali slično.
Ali DNK testovi nisu pokazivali da smo braća.
„Onda šta nas povezuje?“
„To je Milan pokušavao saznati.“
Damir mi je dao ključ od Milanove stare fotografske radnje.
U podrumu smo pronašli stotine negativa.
Na jednom zidu bilo je sedam naših fotografija.
Ispod šest imena.
Sedmo mjesto bilo je prazno.
Ispod moje fotografije pisalo je:
„Nikola — nije original.“
„Šta to znači?“
U ladici smo pronašli Milanov dnevnik.
Posljednji zapis prije njegove „smrti“ glasio je:
„Nikola nije dijete K-17. Neko ga je ubacio na listu kasnije.“
Dakle, ja uopšte nisam pripadao grupi.
Zašto sam onda izgledao kao oni?
Policija je pronašla staru dokumentaciju mog rođenja.
Moj originalni karton nije imao oznaku K-17.
Imao je oznaku:
K-1.
Damir je problijedio kada ju je vidio.
„Milan je cijelo vrijeme tražio K-1.“
„Zašto?“
„Jer je mislio da je to prvi.“
Prvi šta?
Odgovor smo pronašli na staroj VHS kaseti.
Na snimku je osnivač klinike razgovarao sa nepoznatim čovjekom.
„K-1 je uspio“, rekao je doktor.
„Onda nastavljamo.“
„Sa istim materijalom?“
„Ne. Sa njegovim.“
Snimak se završio.
„Sa čijim materijalom?“
Niko nije znao.
Uradili smo detaljniji genetski test mene i Damira.
Nismo bili braća.
Ali genetičar je pronašao neobičan obrazac.
Damirov biološki otac bio je veoma blizak rođak meni.
Isto se pokazalo kod još dvojice muškaraca sa Milanovih fotografija.
„Znači njihovi očevi su moja porodica?“
„Ne baš“, rekao je genetičar.
Sva trojica očeva bila su rođena poslije mene.
Tada smo konačno pronašli Milana.
Bio je živ i živio pod drugim imenom u Italiji.
Pristao je da se vrati samo pod jednim uslovom:
Da razgovara sa mnom nasamo.
Kada smo se sreli, dugo me posmatrao.
„Isti si kao na fotografiji.“
„Kojoj?“
Iz torbe je izvadio sliku muškarca od oko trideset godina.
Izgledao je gotovo potpuno kao ja.
Fotografija je snimljena 1978.
Trinaest godina prije mog rođenja.
„Ko je ovo?“
Milan je okrenuo fotografiju.
Na poleđini je pisalo:
K-1.
„Ali ja sam rođen 1991.“
Milan je klimnuo.
„Zato sam pobjegao.“
„Ko je čovjek na slici?“
„Prvi Nikola.“
„Prvi?“
Milan je otvorio fasciklu.
Unutra su bila četiri rodna lista.
Sva četiri nosila su ime Nikola.
Godine rođenja bile su 1947, 1963, 1979. i 1991.
Na posljednjem je bilo moje prezime.
„Šta ovo znači?“
Milan je pokazao posljednji dokument.
Bio je to spisak klinike.
Pored mog imena nije pisalo „pacijent“ niti „dijete“.
Pisalo je:
„Četvrta generacija.“
Pogledao sam ga.
„Četvrta generacija čega?“
Milan je dugo ćutao.
Zatim je pokazao fotografije Damira i ostalih muškaraca.
„Nikola, oni nisu pokušavali da naprave djecu koja liče na tebe.“
„Nego?“
„Pokušavali su da od svakog prethodnog Nikole naprave sljedećeg.“