Prije nekoliko mjeseci kupio sam polovan radni sto preko oglasa. Prodavac je rekao da je pripadao njegovom pokojnom ocu i da samo želi da ga skloni iz kuće.
Sto sam platio gotovo ništa.
Dok sam ga unosio u stan, primijetio sam da jedna ladica ne može da se otvori.
Pomislio sam da je zaglavljena.
Nekoliko dana kasnije skinuo sam zadnju stranicu ladice i pronašao skriveni pretinac.
Unutra je bila koverta.
Na njoj je pisalo moje puno ime.
„Za Nikolu.“
Prvo sam pomislio da je slučajnost.
Otvorio sam je.
Unutra je bila fotografija moje kuće.
Na fotografiji sam stajao ispred ulaza sa suprugom.
Snimljena je prije otprilike godinu dana.
Na poleđini je pisalo:
„Još uvijek ne zna za sobu.“
Odmah sam nazvao čovjeka koji mi je prodao sto.
„Ko je bio vaš otac?“
„Zašto?“
Objasnio sam šta sam pronašao.
Čovjek je zaćutao.
„Moj otac nije napravio tu fotografiju.“
„Kako znate?“
„Jer je umro prije šest godina.“
Fotografija je definitivno bila novija.
Pozvao sam policiju.
Pregledali su kovertu, ali nisu pronašli ništa korisno.
Pitao sam šta bi mogla značiti „soba“.
Policajac je predložio da provjerimo kuću.
Živio sam u njoj osam godina.
Kupio sam je od starijeg bračnog para.
Znao sam svaki njen ugao.
Barem sam tako mislio.
U podrumu je policajac primijetio da je jedan zid mnogo deblji od ostalih.
Majstor je došao sljedećeg dana.
Iza zida je pronašao zazidana vrata.
Nikada ih nisam vidio.
Razbili smo nekoliko cigli.
Iza njih je bila mala prostorija bez prozora.
Unutra samo stolica, metalni ormar i desetine fotografija.
Sve fotografije bile su moje.
Ja na poslu.
Ja u prodavnici.
Ja dok vozim.
Ja sa porodicom.
Najstarija fotografija bila je iz 2003.
Tada sam imao dvanaest godina.
Ali u ovu kuću sam se doselio tek 2018.
Na dnu ormara pronašli smo VHS kasetu.
Na njoj je pisalo:
„Nikola — prvi razgovor.“
Snimak je napravljen 2003.
Na njemu sjedim kao dječak u nepoznatoj kancelariji.
Preko puta mene sjedi muškarac čije lice kamera ne prikazuje.
„Kako se zoveš?“, pita me.
„Nikola.“
„Znaš li zašto si ovdje?“
„Mama kaže zbog testa.“
Nisam se sjećao ničega od toga.
Odmah sam otišao majci.
Čim je vidjela snimak, rekla je:
„Tvoj otac je obećao da je sve uništeno.“
Otac mi je umro prije deset godina.
„Kakav test?“
Majka je priznala da su me kao dijete nekoliko puta vodili kod privatnog psihologa.
Otac je za to dobijao novac.
„Zašto?“
„Provjeravali su tvoje pamćenje.“
Na drugoj kaseti muškarac mi pokazuje fotografije ljudi.
Kod jedne fotografije kažem:
„To je čovjek iz parka.“
Muškarac pita:
„Jesi li razgovarao s njim?“
„Rekao je da mi je otac.“
Snimak se prekida.
„Ko je čovjek iz parka?“
Majka je tvrdila da ne zna.
Policija je uspjela identifikovati psihologa sa snimka.
Zvao se Vladimir Savić.
Bio je živ.
Kada sam ga pronašao, nije želio razgovarati.
Pokazao sam mu fotografije iz skrivene sobe.
„Ko me je pratio?“
„Nisam znao da su nastavili.“
„Ko?“
Vladimir je objasnio da moj otac nije doveo mene zbog običnog psihološkog testa.
Neko je tvrdio da sam kao dijete prepoznavao ljude koje nikada ranije nisam vidio.
„To nema smisla.“
„Znam.“
Onda mi je pokazao jedan od starih rezultata.
Tokom testiranja prikazali su mi fotografije pedeset nepoznatih ljudi.
Prepoznao sam sedamnaest.
Za devet sam znao čak i njihova imena.
„Kako?“
„To smo pokušavali otkriti.“
Policija je identifikovala jednog od ljudi sa fotografija.
Zvao se Petar Vuković.
Umro je 1990.
Godinu dana prije mog rođenja.
Njegova kćerka pristala je razgovarati sa mnom.
Kada me je ugledala, počela je plakati.
„Imate njegove oči.“
Pokazala mi je porodični album.
Nikada nisam vidio te ljude.
Ali nekoliko lica bilo mi je neobično poznato.
Na jednoj fotografiji prepoznao sam kuću.
„Bio sam ovdje.“
Žena me pogledala.
„Ta kuća je srušena 1988.“
DNK test pokazao je da nisam Petrov rođak.
Nije postojalo nikakvo jednostavno objašnjenje.
Vladimir je tada pronašao posljednji dio moje dokumentacije.
U njemu je bilo ime čovjeka koji je finansirao istraživanje.
Isto prezime kao čovjek koji mi je prodao sto.
Vratio sam se kod njega.
Kada sam mu pokazao dokument, priznao je da njegov otac nije bio običan penzioner.
Radio je sa Vladimirom.
„Zašto ste mi onda prodali baš njegov sto?“
Čovjek je izgledao iskreno zbunjeno.
„Nisam znao ko ste. Javili ste se na oglas.“
Provjerili smo oglas.
Tu je nastao novi problem.
Ja sam vidio sto na internetu.
On je tvrdio da ga nikada nije postavio na internet.
Oglas nije postojao u njegovom nalogu.
Neko ga je napravio u njegovo ime i podesio cijenu toliko nisko da ga brzo kupim.
„Znači neko je htio da pronađem kovertu.“
Policija je pregledala skriveni pretinac još jednom.
Ispod drveta pronašli su drugu kovertu.
Unutra je bio samo ključ i adresa.
Adresa je vodila do sefa u banci.
U sefu su bile medicinske evidencije iz 1991.
Moje ime nije bilo među njima.
Ali bilo je ime moje majke.
Prema dokumentima, tokom trudnoće primila je eksperimentalnu terapiju.
„Nikada nisam pristala na ovo“, rekla je.
U izvještaju je pisalo da terapija nije bila namijenjena njoj.
Bila je namijenjena meni prije rođenja.
Na posljednjoj stranici stajala je oznaka:
„SUBJEKT 18 — uspješan transfer.“
Pitao sam Vladimira šta znači „transfer“.
Dugo nije odgovarao.
Zatim je izvadio još jednu VHS kasetu.
Na snimku iz 1989. isti test radi muškarac od tridesetak godina.
Prepoznaje iste ljude koje sam ja prepoznao četrnaest godina kasnije.
„Ko je on?“
Vladimir je odgovorio:
„Subjekt 17.“
„Je li mi otac?“
„Nije.“
„Rođak?“
„Nije.“
„Gdje je sada?“
Vladimir je zaustavio snimak i pokazao datum.
17. april 1991.
Dan mog rođenja.
„Šta se dogodilo tog dana?“
Vladimir me pogledao.
„Subjekt 17 je umro u 6:20 ujutro.“
„Ja sam rođen u 6:47.“
Klimnuo je.
„Dvadeset sedam minuta kasnije.“
„I šta to treba da znači?“
Okrenuo je posljednju stranicu mog dosijea prema meni.
Na njoj je samo jedna rečenica bila podvučena crvenom olovkom:
„Sjećanja zadržana nakon transfera.“