Moja supruga i ja smo dvanaest godina pokušavali dobiti dijete. Kada smo konačno odustali, kupili smo mali stan, počeli više putovati i nekako prihvatili da ćemo ostariti sami.
A onda mi je jednog utorka zazvonio telefon.
„Da li razgovaram sa gospodinom Markom Jovanovićem?“
„Da.“
„Zovem iz osnovne škole. Vaša kćerka se danas nije pojavila na nastavi.“
Nasmijao sam se.
„Gospođo, pogriješili ste broj. Nemam kćerku.“
Sa druge strane nastala je tišina.
„Izvinite. Očigledno je greška.“
Prekinuli smo.
Nisam tome pridavao značaj.
Sve dok me škola nije ponovo pozvala dva dana kasnije.
Ovoga puta direktorica.
„Moramo razgovarati s vama.“
„Već sam rekao da nemam dijete.“
„Znam. Upravo zato vas zovem.“
Otišao sam poslije posla.
Direktorica je na sto stavila formular.
Ime učenice: Lana Petrović, 10 godina.
Kontakt za hitne slučajeve:
Marko Jovanović.
Moj broj telefona.
Ali ono što me potpuno zbunilo bila je rubrika:
Odnos prema djetetu: otac.
„Ko je ovo popunio?“
„Njena majka.“
„Gdje je ona?“
Direktorica me pogledala.
„Zato smo vas i zvali. Nismo uspjeli da je dobijemo već tri dana.“
Lana je posljednji put bila u školi u ponedjeljak.
Nakon toga nije dolazila.
Odmah su obavijestili policiju.
Ispostavilo se da majka, Ivana Petrović, nije nestala.
Bila je u bolnici nakon teške saobraćajne nesreće.
Djevojčica je bila kod komšinice.
Kada je policija konačno stupila u kontakt s Ivanom, pitali su je zašto je mene navela kao Laninog oca.
Odgovorila je:
„Zato što jeste.“
Supruzi sam sve ispričao iste večeri.
Očekivao sam svađu.
Umjesto toga samo je pitala:
„Jesi li ikada bio s tom ženom?“
„Ne.“
Bio sam potpuno siguran.
Nikada nisam ni čuo za Ivanu Petrović.
Pristao sam na DNK test samo da završimo cijelu priču.
Rezultat je stigao nakon nekoliko dana.
Vjerovatnoća očinstva: 99,99%.
Pročitao sam papir nekoliko puta.
Supruga je sjedila preko puta mene.
„Marko, reci mi istinu.“
„Ovo nije moguće.“
I zaista nije bilo.
Deset godina ranije već smo bili u braku.
Nikada nisam prevario suprugu.
Otišao sam u bolnicu kod Ivane.
Kada me ugledala, počela je plakati.
„Znači saznao si.“
„Ko ste vi?“
„Ne poznaješ me.“
„Kako onda mogu biti otac vašeg djeteta?“
Dugo je ćutala.
A onda rekla:
„Zbog klinike.“
Odmah sam znao na šta misli.
Prije jedanaest godina supruga i ja pokušali smo vantjelesnu oplodnju.
Nijedan pokušaj nije uspio.
Klinika je nekoliko godina kasnije zatvorena.
Ivana je u isto vrijeme tamo prolazila kroz isti postupak.
„Hoćete reći da su napravili grešku?“
„Nije bila greška.“
Izvadila je staru fasciklu.
Prije četiri godine dobila je anonimno pismo u kojem je pisalo da biološki otac njene kćerke nije donor kojeg je izabrala.
Uz pismo je bio moj broj dosijea.
Zato me pronašla.
„Zašto me niste kontaktirali?“
„Jer sam se bojala da ćete mi uzeti Lanu.“
Nikada nisam ni pomislio na to.
Kada sam prvi put upoznao djevojčicu, nisam znao šta da osjećam.
Sjedila je u bolničkom hodniku i crtala.
Ivana joj nije rekla ko sam.
„Ovo je Marko“, rekla je.
Lana me pogledala.
„Onaj iz škole?“
Nasmijao sam se.
„Izgleda da jesam.“
Narednih nekoliko sedmica sve se promijenilo.
Supruga je u početku držala distancu.
Onda je jednog dana Lana došla kod nas.
Donijela je društvenu igru.
Njih dvije su provele tri sata igrajući se.
Kada je Lana otišla, supruga je zaplakala.
„Cijeli život sam mislila da ti i ja ne možemo imati dijete.“
Zastala je.
„A tvoje dijete je cijelo vrijeme postojalo.“
Nisam znao šta da kažem.
Advokat nam je objasnio da bi trebalo istražiti kliniku.
Pronašli smo još šest porodica koje su tamo liječene iste godine.
Kod dvije su DNK testovi pokazali nepravilnosti.
Neko je očigledno mijenjao biološki materijal pacijenata.
Bivši direktor klinike sve je negirao.
Ali jedna medicinska sestra pristala je razgovarati.
„Nisu zamijenjeni uzorci“, rekla je.
„Kako nisu?“
„Vaš uzorak je iskorišten tačno tamo gdje je trebalo.“
„Kod Ivane?“
„Ne.“
Izvadila je kopiju starog laboratorijskog registra.
Moje ime bilo je pored imena moje supruge.
Sve je izgledalo normalno.
„Onda kako je Lana moja kćerka?“
Sestra je pokazala drugi red.
Ivana Petrović.
Pored njenog imena nije stajao moj broj.
Stajao je broj drugog muškarca.
„DNK test kaže drugačije.“
„Znam.“
„Onda je registar lažiran.“
„Nije.“
Sestra je zatvorila fasciklu.
„Lana nije rođena iz postupka koji je Ivana radila u toj klinici.“
Nisam razumio.
Ivana je nakon neuspjelog pokušaja nekoliko mjeseci kasnije prirodno ostala trudna.
„Ali rekla je da me nikada nije upoznala.“
„I nije.“
Tek tada smo provjerili originalni DNK nalaz.
Laboratorija nije napravila grešku.
Ja jesam bio Lanin biološki otac.
Ali rješenje nije bilo nikakva zavjera.
Bilo je mnogo jednostavnije.
Prije skoro dvadeset godina, kao student, prijavio sam se kao anonimni donor u privatnoj banci reproduktivnog materijala. Dobio sam novac, potpisao papire i potpuno zaboravio na to.
Ta banka je kasnije prodala dio svojih uzoraka klinici.
Ivana je godinama vjerovala da njen pokušaj nije uspio.
Nije znala da je nekoliko dana prije postupka došlo do pogrešno procijenjenog termina ovulacije.
Trudnoća koju je smatrala prirodnom zapravo je počela nakon inseminacije.
Moj stari uzorak bio je iskorišten potpuno legalno.
Samo niko nije očekivao da ćemo se ikada pronaći.
Pitao sam Ivanu zašto je onda na školskom formularu napisala moje ime.
„Lana je prije nekoliko mjeseci počela pitati za oca. Nakon onog anonimnog pisma uradila sam privatni DNK test i pronašla te.“
„Ali zašto škola?“
Ivana se nasmijala.
„To je bila moja glupost. Htjela sam te jednom kontaktirati, pa sam sačuvala broj. Kada sam popunjavala formular, nisam imala nikoga drugog za hitan slučaj.“
Danas Lana zna istinu.
Ne zove me tata.
Nisam to ni tražio.
Zove me Marko.
Ali skoro svake subote dolazi kod nas.
Prije nekoliko dana sjedili smo za stolom kada je supruga iznijela palačinke.
Lana je pogledala mene, pa nju.
„Mogu li vas nešto pitati?“
„Naravno.“
„Ako vi nikada niste mogli imati djecu… znači li to da ja nisam trebala postojati?“
Supruga joj je prišla i zagrlila je.
„Ne.“
„Nego?“
Pogledala je mene.
„Znači samo da si do nas stigla putem koji niko od nas nije mogao zamisliti.“