Moja supruga je prije dvije godine otvorila malu cvjećaru. Posao nije išao savršeno, ali bila je srećna, a ja sam joj pomagao kad god sam mogao.
Jednog ponedjeljka, nekoliko minuta prije zatvaranja, ušao je stariji čovjek.
„Imate li crvene ruže?“
„Naravno“, rekla je supruga. „Koliko želite?“
„Jednu.“
Platio je, zahvalio se i otišao.
Ništa neobično.
Ali sljedećeg ponedjeljka pojavio se ponovo.
I opet kupio samo jednu crvenu ružu.
Trećeg ponedjeljka isto.
Nakon nekoliko sedmica supruga ga je pitala:
„Za neku posebnu damu?“
Starac se nasmiješio.
„Za najposebniju.“
„Suprugu?“
„Već pedeset dvije godine.“
Od tada bi mu svakog ponedjeljka unaprijed pripremila najljepšu ružu.
Zvao se Branko.
Bio je tih, uvijek uredno obučen i nikada nije ostajao duže od nekoliko minuta.
Jednog dana supruga mu je rekla:
„Mora da vam je žena srećna.“
Branko je spustio pogled.
„Nadam se.“
Tek tada je objasnio.
Njegova supruga Mira posljednje tri godine živjela je u domu za stare. Imala je Alzheimerovu bolest.
„Većinu vremena ne zna ko sam.“
Supruga nije znala šta da kaže.
„Pa joj ipak svake sedmice nosite ružu?“
„Ona možda ne zna ko sam ja. Ali ja znam ko je ona.“
Ta rečenica nas je oboje pogodila.
Mjeseci su prolazili.
Branko nikada nije propustio ponedjeljak.
Sve do jednog kišnog dana u novembru.
Ruža ga je čekala.
Nije došao.
Supruga ju je ostavila sa strane.
„Možda će sutra.“
Nije došao ni sutra.
Narednog ponedjeljka pripremila je novu.
Opet ništa.
„Misliš li da mu se nešto dogodilo?“, pitala me.
Nismo imali njegov broj.
Znali smo samo ime i dom u kojem je Mira boravila.
Supruga je uzela ružu.
„Idemo.“
U domu smo pronašli Miru.
Sjedila je pored prozora.
„Tražimo Branka“, rekla je supruga medicinskoj sestri.
Žena je zaćutala.
„Branko je preminuo prije deset dana.“
Srčani udar.
Supruga je počela plakati.
„A Mira?“
„Još joj nismo uspjeli objasniti. Nekad pita za njega, a nekad ga se uopšte ne sjeća.“
Prišli smo joj.
Supruga joj je pružila ružu.
„Ovo je za vas.“
Mira ju je dugo gledala.
„Od Branka?“
Supruga je jedva izgovorila:
„Da.“
Mira je prislonila ružu uz grudi.
„Znala sam da neće zaboraviti.“
Na povratku kući supruga je rekla:
„Svaki ponedjeljak ću joj nositi jednu.“
I tako je počelo.
Nije to objavljivala na društvenim mrežama niti je ikome pričala.
Svakog ponedjeljka zatvorila bi cvjećaru pola sata ranije i odnijela Miri crvenu ružu.
Nekad bi je Mira prepoznala.
Nekad bi pitala:
„Ko ste vi?“
Ali ružu bi uvijek uzela.
Nakon nekoliko mjeseci dogodilo se nešto čudno.
U cvjećaru je došla žena od oko četrdeset godina.
„Vi ste gospođa koja nosi ruže mojoj majci?“
Bila je Brankova i Mirina kćerka, Jelena.
Živjela je u Švedskoj i tek je nedavno saznala šta moja supruga radi.
„Želim vam platiti sve ruže.“
Supruga je odbila.
„Branko je svoje uvijek plaćao.“
„Upravo zato.“
Jelena je iz torbe izvadila malu kutiju.
Pronašla ju je dok je sređivala očev stan.
Unutra su bile stare fotografije, pisma i jedna sveska.
Branko je posljednjih mjeseci života vodio dnevnik.
Na skoro svakoj stranici pisao je o Miri.
Ali posljednja stranica bila je o cvjećari.
Supruga je počela čitati.
„Ako jednog ponedjeljka ne dođem po ružu, vjerovatno znači da više ne mogu. Nadam se samo da će neko Miri ponekad odnijeti jednu. Ne mora svake sedmice. Samo da je podsjeti da je neko volio.“
Supruga je zatvorila svesku i zaplakala.
Jelena ju je zagrlila.
Mira je umrla nekoliko mjeseci kasnije.
Mislili smo da je time priča završena.
Ali sljedećeg ponedjeljka, tačno pred zatvaranje, u cvjećaru je ušla mlada djevojka.
„Jednu crvenu ružu, molim.“
Supruga ju je zamotala.
„Za nekoga posebnog?“
Djevojka se nasmiješila.
„Za baku i djeda.“
Bila je njihova unuka.
Otišla je na groblje i položila ružu između dva spomenika.
Od tada dolazi svakog prvog ponedjeljka u mjesecu.
Prije nekoliko sedmica dovela je i malog sina.
Dječak je izabrao ružu i pitao:
„Mama, zašto uvijek nosimo cvijet ljudima koji ga ne mogu vidjeti?“
Ona mu je odgovorila:
„Zato što ljubav nije nešto što radiš samo dok te neko gleda.“
Moja supruga je čula tu rečenicu i kasnije mi je prepričala.
Danas u njenoj cvjećari pored kase stoji jedna prazna vaza.
Na njoj nema imena, fotografije ni objašnjenja.
Samo mala kartica:
„Ponedjeljak.“
I svakog ponedjeljka, prije nego što otvori radnju, supruga u nju stavi jednu crvenu ružu.
Ne prodaje je.
Čuva je do kraja dana.
Za čovjeka koji je tri godine kupovao cvijet ženi koja često nije znala ko je — ali koji nijednom nije zaboravio ko je ona njemu.