Prije šest mjeseci dobio sam posao dostavljača u lokalnoj pizzeriji. Nije bio posao iz snova, ali nakon propalog privatnog posla trebao mi je svaki dinar.
Jedne večeri dobio sam posljednju dostavu.
Adresa je bila na kraju grada, u ulici punoj novih kuća.
Pozvonio sam.
Otvorila je djevojčica od možda devet godina.
„Pizza?“
„Jeste. Je li neko od odraslih kod kuće?“
„Mama spava.“
Pojavila se žena u kućnom ogrtaču.
Izgledala je iscrpljeno.
Platila je račun i pružila mi napojnicu.
„Ne treba“, rekao sam.
„Uzmite.“
„Stvarno ne treba.“
Djevojčica se nasmijala.
„Mama uvijek daje bakšiš.“
Otišao sam.
Naredne sedmice ponovo sam dobio istu adresu.
Ista djevojčica otvorila je vrata.
„Opet vi!“
Zvala se Nina.
Njena majka Tamara ponovo je izgledala umorno.
To se nastavilo gotovo dva mjeseca.
Svake srijede ista pizza.
Svake srijede ista adresa.
Jedne večeri Nina me pitala:
„Imate li vi djecu?“
„Imam sina.“
„Koliko godina?“
„Četrnaest.“
„Je li dobar u matematici?“
„Bolji od mene.“
Nasmijala se.
Kada sam krenuo, Tamara me zaustavila.
„Izvinite zbog nje. U posljednje vrijeme mnogo priča sa ljudima.“
„Nema problema.“
„Nedostaje joj društvo.“
Nisam pitao zašto.
Ali sljedeće srijede niko nije otvorio.
Pozvonio sam ponovo.
Ništa.
Nazvao sam broj sa narudžbe.
Javila se Tamara.
„Bože, zaboravila sam otkazati.“
Čuo sam buku u pozadini.
„U bolnici smo.“
„Je li Nina dobro?“
Nastala je kratka tišina.
„Biće.“
Vratio sam pizzu u auto.
A onda sam, umjesto u pizzeriju, otišao do bolnice.
Nisam znao ni smijem li.
Na informacijama sam pitao za Ninu.
Pronašao sam Tamaru u hodniku.
Iznenadila se kada me vidjela sa kutijom.
„Šta vi radite ovdje?“
„Dostava.“
Prvi put sam je vidio da se iskreno nasmijala.
Tada sam saznao da Nina ima ozbiljnu bolest krvi i da već skoro godinu dana prolazi kroz liječenje.
Zato nije išla redovno u školu.
Zato je toliko voljela razgovarati sa ljudima koji bi došli na vrata.
„Srijeda joj je omiljeni dan“, rekla je Tamara.
„Zbog pizze?“
„Zbog dostavljača.“
Mislio sam da se šali.
Nije.
Nina je vodila malu svesku.
U nju je zapisivala imena svih ljudi koje je upoznala tokom liječenja.
Doktore.
Medicinske sestre.
Komšije.
Dostavljače.
„Kaže da će, kada ozdravi, obići svakoga i zahvaliti mu.“
Nisam znao šta da kažem.
Naredne sedmice nisam radio u srijedu.
Ali sam ipak otišao do njihove kuće.
Poveo sam sina.
Nina ga je odmah odvukla za sto.
„Matematika.“
Sin me pogledao kao da sam ga izdao.
Dva sata kasnije zajedno su rješavali zadatke i smijali se.
Od tada je moj sin gotovo svake srijede išao sa mnom.
Ponekad nismo nosili ni pizzu.
Mjeseci su prolazili.
Nina je postajala bolje.
Onda sam jednog jutra dobio poziv od Tamare.
„Možete li danas doći u bolnicu?“
Glas joj je drhtao.
Uplašio sam se najgoreg.
Kada smo stigli, Nina je stajala na hodniku sa balonima.
Liječenje je završeno.
Doktor je rekao da su nalazi odlični.
„Imam nešto za vas“, rekla je.
Pružila mi je svoju svesku.
„Ne mogu ovo uzeti.“
„Samo otvorite posljednju stranicu.“
Na njoj je bio spisak imena.
Pored svakog mala kvačica.
Moje ime bilo je posljednje.
Pored njega nije bilo kvačice.
„Šta ovo znači?“
„Svima sam zahvalila.“
„A meni nisi?“
Odmahnula je glavom.
„Ne mogu još.“
„Zašto?“
„Jer ste još tu.“
Godinu dana kasnije napustio sam posao dostavljača.
Pokrenuo sam novi mali posao i ovaj put mi je krenulo.
Posljednje večeri u pizzeriji zamolio sam kolegu da mi prepusti jednu adresu.
Nisam morao ni pogledati račun.
Srijeda.
Nina.
Pozvonio sam.
Otvorila je vrata.
Bila je viša, kosa joj je ponovo porasla i izgledala je potpuno drugačije.
„Ovo vam je posljednja dostava?“, pitala je.
„Ko ti je rekao?“
„Vaš sin.“
Pružio sam joj pizzu.
Nije je uzela.
Otrčala je unutra i vratila se sa starom sveskom.
Otvorila je posljednju stranicu.
Pored mog imena nacrtala je kvačicu.
„Sad mogu.“
„Šta?“
Pogledala me i rekla:
„Hvala što niste samo donosili pizzu.“
Godinama kasnije moj sin je upisao medicinu.
Kada sam ga pitao zašto je izabrao baš to, odgovorio je:
„Sjećaš se Nine?“
Naravno da sam se sjećao.
„Tada sam prvi put vidio koliko čovjeku može značiti da se neko jednostavno pojavi.“
Danas Nina ima osamnaest godina.
Zdrava je.
A svake godine, na datum kada je završila liječenje, nas četvoro večeramo zajedno.
Uvijek naručimo istu pizzu.
Samo što je više niko ne dostavlja.
Jer ono što je počelo kao obična dostava od nekoliko kilometara završilo je tako što su dvije porodice, koje se inače nikada ne bi upoznale, dobile razlog da ostanu jedna drugoj u životu.