Već sedam godina radio sam kao vozač gradskog autobusa. Na istoj liniji, gotovo u isto vrijeme, viđao sam iste ljude: radnike, učenike, penzionere koji idu na pijacu.
Ali jedna putnica mi je posebno ostala u sjećanju.
Starija žena ulazila je svakog četvrtka u 8:15 na stanici kod bolnice.
Uvijek bi kupila kartu do posljednje stanice.
Tamo bi izašla, sjela na klupu i čekala.
Kada bih se nakon dvadesetak minuta vraćao istom linijom, ponovo bi ušla.
Prvi put nisam obraćao pažnju.
Ali to se ponavljalo.
Svaki četvrtak.
Do posljednje stanice i odmah nazad.
Jednog jutra autobus je bio gotovo prazan.
Kada smo stigli do kraja linije, pitao sam:
„Gospođo, mogu li nešto da vas pitam?“
„Naravno.“
„Zašto svakog četvrtka dolazite dovde ako se odmah vraćate?“
Pogledala je kroz prozor.
„Čekam nekoga.“
Nisam dalje zapitkivao.
Narednih mjeseci nastavila je dolaziti.
Jednog hladnog jutra autobus se pokvario dvije stanice prije kraja.
Putnici su izašli.
Žena je ostala sjediti.
„Morate izaći. Drugi autobus stiže za pola sata.“
Pogledala je na sat.
„Ne mogu zakasniti.“
„Na šta?“
„Na 8:47.“
To je bilo vrijeme kada smo obično stizali na posljednju stanicu.
Pozvao sam dispečera, objasnio kvar, a onda uradio nešto zbog čega sam kasnije dobio upozorenje.
Zaustavio sam taksi.
Platio vožnju iz svog džepa i odvezao ženu do posljednje stanice.
Stigli smo u 8:45.
„Imate dvije minute“, rekao sam kroz šalu.
Nije se nasmijala.
Stala je pored puta i gledala prema raskrsnici.
U 8:47 prošao je bijeli kombi.
Žena je podigla ruku.
Kombi nije stao.
Samo je prošao.
Ona je sjela na klupu.
„Je li to čovjek kojeg čekate?“
„Ne.“
„Onda ko?“
Prvi put mi je ispričala.
Prije devet godina njen sin Nikola vozio je dostavni kombi.
Svakog četvrtka u 8:47 prolazio je tom raskrsnicom.
Ako bi vidio majku na stanici, zatrubio bi dva puta.
Jednog četvrtka nije prošao.
Doživio je saobraćajnu nesreću nekoliko kilometara dalje.
Poginuo je.
„Od tada dolazite ovdje?“
Klimnula je.
„Znam da neće doći.“
„Zašto onda čekate?“
„Jer sam mu posljednjeg jutra rekla da nemam vremena da dođem.“
Nikola ju je dan ranije zamolio da ga sačeka na stanici.
Htio je nešto da joj donese.
Ona je odbila jer je imala zakazan pregled.
„Posvađali smo se zbog gluposti. Rekla sam mu: ‘Ne mogu cijeli život trčati za tobom.’“
To su bile posljednje riječi koje mu je rekla.
Sljedećeg dana je poginuo.
„Šta vam je htio donijeti?“
„Nikada nisam saznala.“
Nakon tog razgovora više nisam pitao.
Svakog četvrtka samo bih joj rekao:
„Dobro jutro, gospođo Milena.“
A ona:
„Dobro jutro, vozaču.“
Prošla je skoro godina.
Onda jednog četvrtka nije došla.
Ni sljedećeg.
Treće sedmice pitao sam prodavačicu u kiosku pored njene stanice zna li šta se dogodilo.
„Milena? U bolnici je.“
Otišao sam nakon smjene.
Bila je slaba, ali me odmah prepoznala.
„Ko danas vozi moju liniju?“
„Kolega.“
„Loše vozi.“
Nasmijao sam se.
Prije nego što sam otišao, dala mi je ključ.
„U mom stanu, u hodniku, stoji smeđa kutija. Donesite mi je.“
Pronašao sam je.
Unutra su bile stvari njenog sina: sat, dokumenti, nekoliko fotografija i stari telefon.
Na dnu sam primijetio malu zatvorenu kovertu.
Na njoj je pisalo:
„Mama.“
„Jeste li ovo ikada otvorili?“, pitao sam.
Milena je problijedjela.
„Nikada nisam vidjela tu kovertu.“
Otvorila ju je drhtavim rukama.
Unutra je bila potvrda iz zlatare i kratka poruka.
Nikola je nekoliko dana prije smrti kupio mali zlatni privjesak.
Na poruci je pisalo:
„Mama, znam da se ljutiš što stalno kasnim. U četvrtak prolazim u 8:47. Samo izađi na stanicu. Imam nešto za tvoj rođendan.“
Milena je počela plakati.
„Ali privjeska nema.“
Sjetio sam se policijskog zapisnika među dokumentima.
U njemu je bio spisak stvari pronađenih u kombiju nakon nesreće.
Novčanik.
Telefon.
Ključevi.
I mala crvena kutija.
Milena nikada nije preuzela tu kutiju.
Nakon nekoliko poziva saznali smo da su lične stvari koje porodica nije pokupila završile u policijskom arhivu.
Niko nije mogao vjerovati da je poslije devet godina još tamo.
Ali bila je.
U crvenoj kutiji nalazio se privjesak u obliku malog autobusa.
Na poleđini su bile ugravirane dvije riječi:
„Ne kasnim.“
Milena ga je držala u ruci skoro deset minuta.
„Devet godina sam mislila da čekam sina“, rekla je.
„A zapravo ste čekali ovo.“
Odmahnula je glavom.
„Ne.“
Stavila je privjesak oko vrata.
„Čekala sam da prestanem misliti da je posljednje što je od mene ponio bila ljutnja.“
Milena je izašla iz bolnice mjesec dana kasnije.
Prvog četvrtka ponovo je ušla u moj autobus.
„Do posljednje?“, pitao sam.
Pogledala je prema slobodnom sjedištu.
„Ne.“
Kupila je kartu samo tri stanice dalje.
Prije izlaska okrenula se prema meni.
„Dosta sam čekala.“
Od tog dana više je nisam vidio na posljednjoj stanici.
Ali nekoliko mjeseci kasnije dobio sam razglednicu.
Na njoj more.
Pozadi samo jedna rečenica:
„Prvi put poslije devet godina otišla sam negdje četvrtkom, a da nikoga nisam čekala u 8:47.“