Prije dvije godine supruga i ja smo kupili malu kuću na selu. Nismo planirali da se preselimo tamo — željeli smo samo mjesto gdje ćemo vikendom pobjeći iz grada

Prije dvije godine supruga i ja smo kupili malu kuću na selu. Nismo planirali da se preselimo tamo — željeli smo samo mjesto gdje ćemo vikendom pobjeći iz grada.

 

Prvog proljeća odlučio sam posaditi povrće.

 

Nisam imao pojma o bašti.

 

Prvog jutra dok sam kopao zemlju, preko ograde me posmatrao stariji čovjek.

 

„Tako ćeš slomiti leđa prije nego što posadiš prvi paradajz.“

 

„Imate bolji prijedlog?“

 

Preskočio je malu ogradu kao da ima trideset, a ne skoro osamdeset godina.

 

„Daj lopatu.“

 

Zvao se Ilija.

 

Živio je dvije kuće dalje.

 

Za sat vremena pokazao mi je više nego što bih naučio gledajući deset videa.

 

Od tog dana pojavljivao se gotovo svakog vikenda.

 

Nikada ga nisam zvao.

 

Samo bih u jednom trenutku čuo:

 

„Opet pogrešno radiš.“

 

A onda bi se pojavio iza mene.

 

Supruga se šalila da nismo kupili kuću nego kuću sa nadzornikom.

 

Ilija je živio sam.

 

Imao je sina Gorana koji je radio u Njemačkoj.

 

„Dolazi li često?“, pitao sam.

 

„Kad može.“

 

Ali svaki put kada bih spomenuo sina, Ilija bi promijenio temu.

 

Jednog dana donio je malu sadnicu jabuke.

 

„Ovo ćemo posaditi.“

 

„Gdje?“

 

Pokazao je mjesto između naše dvije kuće.

 

„Tu.“

 

Posadili smo je zajedno.

 

„Zašto baš jabuka?“

 

„Da imamo šta gledati dok starimo.“

 

Nasmijao sam se.

 

„Vi možda. Ja sam još mlad.“

 

„Svi to misle.“

 

Tokom naredne godine postali smo prijatelji.

 

Onda se jedne subote nije pojavio.

 

Otišao sam do njegove kuće.

 

Vrata su bila zaključana.

 

Komšinica mi je rekla da je završio u bolnici.

 

Posjetio sam ga.

 

„Ko ti zalijeva paradajz?“, bilo je prvo što me pitao.

 

„Supruga.“

 

„Onda ti je propao.“

 

Čak se i medicinska sestra nasmijala.

 

Prije nego što sam otišao, Ilija je postao ozbiljan.

 

„Ako mi se nešto dogodi, nemoj dati da posijeku jabuku.“

 

„Ko bi je sjekao?“

 

„Goran.“

 

Nisam razumio.

 

„Zašto bi vaš sin sjekao moje drvo?“

 

Ilija me pogledao.

 

„Zato što nije tvoje.“

 

Nekoliko dana kasnije Ilija je umro.

 

Goran je došao iz Njemačke na sahranu.

 

Prvi put sam ga upoznao.

 

Bio je ljubazan, ali hladan.

 

Nakon sahrane počeo je sređivati očevu kuću.

 

Jednog jutra vidio sam ga pored jabuke sa metrom u ruci.

 

„Šta radiš?“

 

„Provjeravam među.“

 

Ispostavilo se da je Ilija sadnicu namjerno posadio nekoliko centimetara unutar svog zemljišta.

 

„Otac prodaje kuću?“, pitao sam.

 

„Ja je prodajem.“

 

„A jabuka?“

 

„Ide sa zemljištem.“

 

Sjetio sam se obećanja.

 

„Molim te, nemoj je sjeći.“

 

Goran me čudno pogledao.

 

„Zašto ti je toliko važna?“

 

Ispričao sam mu.

 

Kada sam spomenuo Ilijine posljednje riječi, lice mu se promijenilo.

 

„Rekao je da ću je ja posjeći?“

 

„Da.“

 

Bez riječi je otišao.

 

Mislio sam da sam ga uvrijedio.

 

Te večeri pokucao je na vrata.

 

U ruci je držao staru metalnu kutiju.

 

„Ovo sam pronašao u šupi.“

 

Unutra su bile desetine drvenih pločica.

 

Na svakoj datum i jedna kratka rečenica.

 

„Goran – prvi korak.“

 

„Goran – prvi dan škole.“

 

„Goran položio vožnju.“

 

„Goran otišao u Njemačku.“

 

Na posljednjoj pločici pisalo je:

 

„Goran će se vratiti kada bude imao gdje.“

 

„Šta je ovo?“

 

Goran je sjeo.

 

Njegova majka je umrla kada je imao dvanaest godina.

 

Ona je imala običaj da za svaki važan porodični događaj posadi neko drvo.

 

Krušku kada se Goran rodio.

 

Trešnju kada je krenuo u školu.

 

Šljivu kada je završio srednju.

 

Ali tokom godina sva ta stabla su nestala.

 

Oluje.

 

Bolest.

 

Gradnja puta.

 

„Ostalo je samo jedno“, rekao je Goran.

 

„Jabuka.“

 

Klimnuo je.

 

Ilija ju je posadio kada je saznao da mu je sin dobio njemačko državljanstvo.

 

„Otac je mislio da se više nikada neću vratiti.“

 

„Zašto niste razgovarali?“

 

Goran se nasmijao bez radosti.

 

„Jer smo obojica čekali da onaj drugi prvi kaže da mu nedostaje.“

 

Tada sam shvatio Ilijine riječi.

 

Nije se bojao da će Goran doslovno posjeći drvo.

 

Bojao se da će prodati kuću, otići i presjeći posljednju vezu sa mjestom gdje je odrastao.

 

Sljedećeg jutra Goran je skinuo tablu „NA PRODAJU“.

 

„Predomislio si se?“

 

„Neću živjeti ovdje.“

 

„Pa šta ćeš sa kućom?“

 

„Za sada ništa.“

 

Prišao je jabuci.

 

Na njoj se pojavio prvi mali plod.

 

„Otac je govorio da ćemo jednog dana zajedno jesti jabuke s ovog drveta.“

 

„Žao mi je.“

 

Goran je otkinuo jabuku, prerezao je nožem na pola i pružio mi jednu polovinu.

 

„Možda je ovo dovoljno blizu.“

 

Od tada dolazi nekoliko puta godišnje.

 

Ne ostaje dugo.

 

Pokosi travu, obiđe grob roditelja i uvijek provjeri jabuku.

 

Prošlog proljeća došao je sa suprugom i dvije kćerke.

 

Djevojčice su ispod jabuke posadile dvije male trešnje.

 

Pitao sam ga šta će mu još stabala.

 

Nasmijao se.

 

„Porodična tradicija.“

 

Danas između naših kuća više ne stoji jedna usamljena jabuka.

 

Pored nje rastu dvije mlade trešnje.

 

A na maloj drvenoj pločici koju je Goran zakucao između njih piše:

 

„Djed nije dočekao da se sin vrati. Ali je ostavio dovoljno dubok korijen da unuke dovede kući.“