Na godišnjem odmoru u Grčkoj napravio sam grešku zbog koje sam tri dana glumio milionera pred ljudima koje nikada ranije nisam vidio.
A sve je počelo zato što sam u hotelu uzeo pogrešan ruksak.
Putovao sam sa prijateljem Nemanjom. Nismo birali luksuz — mali hotel, jeftina soba i plan da što manje vremena provodimo unutra.
Prvog dana otišli smo na plažu.
Predveče sam pokupio svoj crni ruksak sa ležaljke i vratio se u hotel.
Tek u sobi sam shvatio da nešto nije u redu.
„Nemanja, ovo nije moj ruksak.“
Otvorio sam ga.
Unutra su bile dizajnerske naočale, skup sat, nekoliko košulja i novčanik.
U novčaniku gotovo 2.000 eura.
Ali najčudnija stvar bila je kartica hotela.
Na njoj je pisalo:
VILLA ALEXANDROS — PRESIDENTIAL SUITE — MR. NIKOLA RADOVIĆ
Pogledao sam ličnu kartu.
Ja se zovem Nikola Radović.
Nemanja je počeo da se smije.
„Čestitam. Izgleda da si bogatiji nego što si mislio.“
„Neko ima isto ime kao ja.“
Vratili smo se na plažu.
Mog ruksaka nije bilo.
Ni vlasnika ovog.
Odnio sam ruksak na recepciju luksuznog hotela čije je ime bilo na kartici.
Čim sam rekao:
„Ja sam Nikola Radović…“
Recepcionerka se nasmiješila.
„Gospodine Radoviću! Čekamo vas.“
„Ne, samo trenutak—“
Već je pozvala menadžera.
Čovjek mi je prišao, pružio ruku i počeo se izvinjavati zbog „nesporazuma oko transfera sa aerodroma“.
Pokušao sam objasniti.
„Mislim da imate pogrešnog Nikolu Radovića.“
Menadžer se nasmijao.
„Naravno. Razumijem.“
Očigledno nije razumio ništa.
Dao mi je karticu predsjedničkog apartmana.
„Vaš prtljag je već gore.“
„Moj prtljag?“
U apartmanu su stajala tri ogromna kofera.
Nijedan moj.
Nazvao sam Nemanju.
„Dođi odmah.“
Kada je vidio apartman sa privatnim bazenom, skoro je pao od smijeha.
„Ni slučajno ne izlazimo odavde.“
„Čovječe, ovo nije naše.“
„Pa reci im.“
Sišao sam na recepciju.
Ovoga puta vrlo jasno.
„Ja nisam čovjek kojeg čekate.“
Recepcionerka je pogledala računar.
„Ime?“
„Nikola Radović.“
„Datum rođenja?“
Rekao sam.
Prestala je kucati.
„Isti je.“
„Šta?“
Pokazala je rezervaciju.
Isto ime.
Isti datum rođenja.
Samo godina nije bila ista.
Drugi Nikola bio je dvadeset godina stariji.
Tada je menadžer konačno shvatio grešku.
Ali imao je novi problem.
Pravi gost nije došao.
Telefon mu je bio nedostupan.
A njegov ruksak je nekako završio kod mene na plaži.
Policija je pozvana zbog novca i dokumenata.
Dao sam izjavu.
Mislio sam da ćemo se vratiti u naš jeftini hotel.
Menadžer je rekao:
„Ostanite večeras ovdje. Dok ne riješimo situaciju.“
Nemanja me pogledao kao da je upravo dobio na lutriji.
Sljedećeg jutra probudio me telefon.
Nepoznat broj.
„Nikola?“
„Da.“
„Ovdje Nikola.“
Nastala je tišina.
„Dobro…“
Čovjek se počeo smijati.
„Mislim da imate moj ruksak.“
„A vi moj?“
„Imam.“
Našli smo se u restoranu.
Kada je ušao, odmah sam shvatio zašto je odsjeo u predsjedničkom apartmanu.
Skupo odijelo, vozač ispred hotela, dva telefona.
Sjeo je preko puta mene.
„Dakle, isto ime.“
„I isti rođendan.“
„I očigledno isti ukus za crne ruksake.“
Razmijenili smo stvari.
Tu je priča mogla završiti.
Ali onda me pitao čime se bavim.
Rekao sam mu da radim kao prodavač namještaja.
„Zadovoljan?“
„Može bolje.“
„Znaš prodavati?“
„Od toga živim.“
Nasmijao se.
Ispostavilo se da ima lanac hotela.
Sljedećeg dana organizovao je sastanak sa dobavljačima namještaja za novi objekat.
Čovjek koji je trebalo da vodi prezentaciju nije mogao doći.
„Hoćeš zaraditi 500 eura za dva sata?“
„Šta treba da radim?“
„Samo sjedi sa mnom i reci mi ko pokušava da me prevari.“
Prihvatio sam.
Na sastanku su mi pokazivali stolove, krevete, stolice i ponude.
Poslije deset godina u prodaji odmah sam vidio gdje su cijene naduvane.
„Ova stolica ne vrijedi 380 eura.“
Dobavljač se naljutio.
„To je italijanski dizajn.“
Okrenuo sam stolicu.
Ispod je bila naljepnica proizvođača iz Poljske kojeg sam dobro poznavao.
„Kod nas je nabavljamo za 74.“
Nikola se nasmijao.
Sastanak je trajao četiri sata.
Na kraju nije uštedio nekoliko stotina eura.
Uštedio je skoro 40.000.
„Koliko si rekao da zarađuješ?“, pitao me.
Rekao sam.
„Premalo.“
Mjesec dana nakon odmora nazvao me.
Ponudio mi je posao nabavke za njegove hotele.
Plata skoro dvostruko veća od moje.
Nemanja nije mogao vjerovati.
„Znači otišao si na more da se kupaš, ukrao pogrešan ruksak i vratio se sa novim poslom?“
„Nisam ga ukrao.“
„Dobro. Privremeno si postao drugi Nikola.“
Prihvatio sam posao.
Danas već skoro godinu dana radim za čovjeka koji ima moje ime i rođendan.
Kad smo nedavno ponovo išli poslovno u Grčku, na recepciji su nas pitali:
„Koji gospodin Nikola Radović ima rezervaciju?“
Pogledali smo jedan drugog.
On je pokazao prema meni.
„Onaj siromašniji.“
Odgovorio sam:
„Ne zadugo.“
Recepcionerka nije razumjela zašto se obojica smijemo.
A Nemanja i dalje tvrdi da sam jedini čovjek kojeg poznaje koji je otišao na jeftino ljetovanje i slučajno se vratio sa boljom platom.
Samo mi je prije puta dao jedan savjet:
„Ovaj put dobro gledaj koji ruksak uzimaš. Jednom ti se već posrećilo — drugi put ćeš završiti sa nečijim mokrim peškirom.“