„Nemojte zvati policiju. Ja sam taj koji vam već mjesec dana pomjera auto svake noći.“
Čovjek mi je to rekao u 5:30 ujutro, nasred parkinga.
Ja njega nikad prije nisam vidio.
Sve je počelo nekoliko sedmica ranije.
Svako jutro bih izašao iz zgrade i primijetio nešto čudno.
Automobil nije bio tačno tamo gdje sam ga ostavio.
Prvo sam mislio da umišljam.
Jednom je bio pola metra naprijed.
Drugi put bliže trotoaru.
Treći put potpuno pravilno parkiran, iako sam prethodne večeri žurio i ostavio ga ukrivo.
Onda sam počeo fotografisati auto prije nego što odem u stan.
Sljedećeg jutra — opet pomjeren.
Ali ništa nije nedostajalo.
Auto zaključan.
Rezervoar isti.
Kilometraža gotovo ista.
Jedne noći sam namjerno ostavio novčić na gumi.
Ujutro je bio na zemlji.
Neko je definitivno vozio automobil.
Imao sam samo dva ključa.
Jedan kod sebe.
Drugi u ladici u stanu.
Oba su bila tu.
Odlučio sam sačekati.
Oko 5:20 ugasio sam svjetla u stanu i stao iza zavjese.
Deset minuta kasnije pojavio se muškarac u fluorescentnom prsluku.
Prišao je mom automobilu.
Izvadio nešto iz džepa.
Vrata su se otvorila.
Potrčao sam niz stepenice.
Kad sam izašao, čovjek je već sjedio za volanom.
„IZLAZI IZ AUTA!“
Odmah je podigao ruke.
„Polako. Mogu objasniti.“
„Kako imaš ključ?!“
„Nemam.“
Pokazao mi je mali uređaj.
„Onda šta je to?“
„Radim za parking službu.“
Mislio sam da me pravi budalom.
Pokazao mi je legitimaciju.
Zvao se Milan.
I stvarno je radio za firmu koja održava parking oko moje zgrade.
„Zašto mi onda pomjeraš auto?“
Pokazao je prema asfaltu.
Tek tada sam primijetio male bijele oznake na zemlji.
Ispod parkinga prolazila je stara vodovodna cijev.
Već skoro mjesec dana tokom noći su provjeravali curenje.
Moj automobil je gotovo svake večeri stajao tačno iznad šahta koji im je trebao.
„Zašto me niste nazvali?“
„Jesmo.“
„Niste.“
Izvadio je telefon.
Pokazao broj.
Nije bio moj.
U evidenciji zgrade uz moje parking mjesto još je stajao broj prethodnog stanara.
„Dobro. Ali kako ulaziš u auto bez ključa?“
Milan me pogledao.
„Ne ulazim.“
„Upravo sam te vidio za volanom.“
„Vrata su bila otključana.“
„Nemoguće.“
Pritisnuo sam dugme na ključu.
Automobil se zaključao.
Milan je prišao i povukao zadnja lijeva vrata.
Otvorila su se.
Meni se želudac okrenuo.
Brava na tim vratima bila je pokvarena.
Ja to nisam znao.
„Prve noći smo htjeli zvati šlep službu“, rekao je. „Onda je kolega slučajno povukao vrata.“
„I odlučili ste sami pomjerati tuđi automobil?“
„Samo dva metra.“
„A kako ga upalite?“
„Ne palimo.“
Pogledao sam ga.
„Kako onda?“
Pokazao je niz parking.
Blaga nizbrdica.
„Otpustimo ručnu, poguramo ga i vratimo.“
„Kako otpustite ručnu?“
Milan je ponovo pokazao prema unutrašnjosti.
Tada sam shvatio nešto još gore.
Ja posljednjih mjesec dana skoro nikada nisam povlačio ručnu.
Ostavljao sam automobil u brzini.
„Ali auto je u brzini.“
„Nije uvijek.“
Tu sam zastao.
„Kako nije?“
„Gospodine, tri puta ste ga ostavili u leru.“
Nisam znao da li da se naljutim na njega ili na sebe.
„A ostale noći?“
„Nismo ga dirali.“
„Jeste. Imam fotografije.“
Milan se namrštio.
„Onda to nismo mi.“
Obojica smo zaćutali.
Odjednom priča više nije bila smiješna.
Pokazao sam mu fotografije.
Na četiri se vidjelo da je auto pomjeren.
Milan je prepoznao samo dva datuma kada su oni radili.
„Ko ga je pomjerao ostala dva puta?“
Nismo morali dugo čekati.
Komšija sa prvog sprata izašao je sa psom.
Pogledao nas.
Pogledao auto.
„Opet ste ga pomjerali?“
„Kako znate?“
„Pa ja ga nekad pomjerim.“
„VI?!“
Čovjek se zvao Dragan.
Objasnio je potpuno mirno:
„Blokiraš mi kontejner.“
„Kakav kontejner?“
Pokazao je iza mog auta.
Veliki kontejner za smeće.
Kamion dolazi rano ujutro, a kada parkiram previše unazad, radnici mu ne mogu prići.
„I vi onda ulazite u moj auto?!“
„Ne.“
„Kako ga pomjerate?“
„Jednom su ga pomjerili ovi iz parkinga. Poslije sam vidio kako.“
Pogledao sam Milana.
Milan je gledao u zemlju.
Dakle, parking služba je slučajno naučila komšiju kako da pomjera moj automobil.
Istog dana popravio sam bravu.
Promijenio podatke u evidenciji.
I počeo povlačiti ručnu kao normalan čovjek.
Mislio sam da je gotovo.
Tri dana kasnije izađem ujutro.
Na šoferšajbi cedulja:
„Molimo vas da večeras parkirate dva metra lijevo. Radovi na cijevi.“
Ispod toga druga cedulja, drugim rukopisom:
„I nemoj blokirati kontejner.“
A ispod nje treća:
„I povuci ručnu.“
Nije bilo potpisa.
Pogledao sam prema prozorima zgrade.
Tri zavjese su se istovremeno pomjerile.
Sjeo sam u auto i promrmljao:
„Još malo pa ću morati tražiti dozvolu stanara da ga uopšte vozim.“