TRIDESET GODINA JE SVAKOG 3. OKTOBRA KUPOVALA DVIJE KARTE ZA ISTI VOZ — A NIKADA NIJE OTPUTOVALA
Moja tetka Vera imala je neobičan ritual za koji porodica dugo nije znala.
Svakog 3. oktobra, tačno u osam ujutro, odlazila bi na željezničku stanicu.
Kupila bi dvije karte za voz koji polazi u 10:40.
Sjela bi u stanični kafić.
Naručila dvije kafe.
I čekala.
Kada bi voz stigao, ljudi bi ulazili, kondukter bi dao znak i kompozicija bi polako krenula.
Vera bi ostala za stolom.
Jednu kartu bi pocijepala.
Drugu bi stavila u torbu.
A zatim otišla kući.
To je radila trideset godina.
Saznao sam sasvim slučajno.
Imao sam 24 godine i tog jutra sam na stanici čekao prijatelja.
Ugledao sam tetku samu za stolom.
Ispred nje dvije kafe.
„Tetka, koga čekaš?“
Trznula se.
„Nikoga.“
„Zašto onda dvije kafe?“
Brzo je uzela jednu.
„Pogriješili su.“
Nisam joj povjerovao.
Onda sam vidio karte.
„Ideš negdje?“
Prekrila ih je rukom.
„Ne idem.“
Bilo je očigledno da ne želi razgovarati.
Otišao sam do perona.
Kada je voz krenuo, pogledao sam kroz prozor.
Vera je još sjedila u kafiću.
Kasnije sam pitao majku.
Čim sam spomenuo 3. oktobar, promijenila je izraz lica.
„Nemoj je ništa pitati.“
Naravno da sam nakon toga želio znati još više.
Sljedeće godine sam namjerno došao na stanicu.
Vera je opet bila tamo.
Dvije karte.
Dvije kafe.
Isto mjesto.
Ovaj put nisam prišao.
Vidio sam kako nakon odlaska voza jednu kartu cijepa, a drugu sprema.
Te večeri otišao sam kod nje.
„Tetka, znam da ovo radiš svake godine.“
Dugo je ćutala.
Onda je otišla u spavaću sobu.
Vratila se sa starom metalnom kutijom.
Otvorila ju je.
Unutra desetine voznih karata.
Najstarija je bila iz 1996. godine.
„Ko je trebao putovati s tobom?“
Sjela je.
„Čovjek za kojeg sam trebala da se udam.“
Prvi put sam čuo za njega.
Zvao se Mihajlo.
Vera je tada imala 25 godina.
Njeni roditelji nisu odobravali vezu. Mihajlo nije imao gotovo ništa, radio je povremene poslove i planirao otići u drugi grad gdje mu je rođak pronašao posao.
Dogovorili su se da odu zajedno.
3. oktobra u 10:40.
Kupili su karte nekoliko dana ranije.
Vera je spakovala jednu torbu.
Mihajlo je trebao čekati na stanici.
„I nije došao?“
„Došao je.“
To nisam očekivao.
„Pa zašto niste otišli?“
Vera je pogledala prema prozoru.
Tog jutra pojavio se njen otac.
Saznao je za plan.
Nije vikao.
Samo joj je rekao:
„Ako uđeš u taj voz, nemoj se vraćati.“
Vera se uplašila.
Imala je 25 godina, ali nikada nije živjela sama, nije imala posao i prvi put je trebala ostaviti sve što poznaje.
Kada je voz stigao, Mihajlo je ušao.
Vera nije.
„Je li te čekao?“
„Stajao je na vratima sve dok voz nije krenuo.“
„Jeste li se poslije čuli?“
Klimnula je.
Prvih nekoliko mjeseci pisali su jedno drugom.
Onda sve rjeđe.
Nakon dvije godine Mihajlo je otišao u Kanadu.
Vera se kasnije udala za drugog čovjeka.
Brak nije potrajao.
Nikada nije imala djece.
„Znači trideset godina kupuješ karte jer žališ što nisi otišla?“
„Ne.“
„Pa zašto?“
Nasmiješila se.
„Da se podsjetim koliko jedna odluka može promijeniti život.“
Sljedeće godine Vera se razboljela.
Nije mogla otići na stanicu.
Pozvala me 2. oktobra.
„Možeš li sutra nešto uraditi za mene?“
Znao sam šta želi.
„Dvije karte?“
„Dvije.“
Kupio sam ih.
Donio sam joj.
Uzela je jednu.
Drugu mi vratila.
„Ova je tvoja.“
„Šta ću s njom?“
„Ući u voz.“
Mislio sam da se šali.
„Zašto?“
„Jer sam shvatila da trideset godina kupujem karte za putovanje koje je završilo prije nego što je počelo.“
Rekla mi je da odem u taj grad, provedem dan i vratim se naveče.
Pristao sam.
Kada sam stigao, nisam znao šta bih tamo radio.
Šetao sam bez cilja.
A onda sam ugledao malu fotografsku radnju.
Na izlogu je pisalo:
MIHAJLO FOTO — OD 1997.
Srce mi je počelo lupati.
Ušao sam.
Za pultom je sjedio čovjek od skoro šezdeset godina.
„Izvinite… jeste li vi Mihajlo?“
„Jesam.“
Pokazao sam mu kartu.
Nisam stigao ništa objasniti.
Samo ju je pogledao i rekao:
„Vera.“
Znao je.
Sjeli smo.
Ispričao mi je da se iz Kanade vratio nakon samo godinu dana.
Otvorio radnju.
Oženio se.
Dobio dvije kćerke.
„Jeste li ikada pokušali pronaći Veru?“
„Jesam.“
„Pa?“
„Saznao sam da se udala. Nisam htio ulaziti u njen život.“
Kada sam mu rekao da je svih tih godina kupovala dvije karte, dugo ništa nije rekao.
Zatim je otvorio ladicu.
Izvadio staru kovertu.
U njoj karta za isti voz.
Datum:
3. oktobar 1997.
„I ja sam se sljedeće godine vratio na stanicu“, rekao je.
„Zašto?“
„Mislio sam da će možda doći.“
Vratio sam se kući i sve ispričao Veri.
Nije zaplakala.
Samo je dugo držala onu kartu.
„Hoćeš li njegov broj?“
Odmahnula je glavom.
„Ne.“
„Zašto?“
„Zato što ne želim vratiti ono što je bilo. Samo mi je drago da je imao lijep život.“
Narednog 3. oktobra Vera je ponovo otišla na stanicu.
Ali prvi put nije kupila dvije karte.
Kupila je jednu.
Sjeo sam pored nje.
„Hoćemo kafu?“
„Može.“
„Dvije?“
Nasmijala se.
„Dvije kafe.“
Kada je voz stigao, očekivao sam da ćemo opet ostati sjediti.
Vera je ustala.
Uzela torbu.
„Gdje ćeš?“
Pokazala mi je kartu.
„Trideset godina gledam kako ovaj voz odlazi bez mene. Mislim da je vrijeme da jednom vidim gdje vodi.“
I ušla je.