MOJ MUŽ JE GODINAMA SVAKOG 12. U MJESECU ODLAZIO S POSLA DVA SATA RANIJE — KADA SAM GA JEDNOM PRATILA, ZATEKLA SAM GA U PRAZNOJ UČIONICI
Sa Nikolom sam bila u braku jedanaest godina.
Nikada nisam provjeravala njegov telefon, pratila gdje ide niti ga ispitivala kada kasni. Imali smo normalan brak, dvoje djece i dovoljno povjerenja da ne moramo jedno drugome objašnjavati svaki sat dana.
Zato vjerovatno nikada ne bih otkrila njegovu malu tajnu da nisam počela raditi u istoj ulici u kojoj je bila njegova firma.
Jednog 12. februara, oko dva popodne, vidjela sam Nikolu kako izlazi iz kancelarije.
To je bilo čudno.
Radio je do četiri.
Pomislila sam da ide doktoru.
Mjesec kasnije, 12. marta, ponovo isto.
U aprilu sam namjerno pogledala kroz prozor.
Tačno u 14 sati izašao je.
Kod kuće nisam ništa spominjala.
Ali počela sam razmišljati.
Zašto baš dvanaestog?
U maju sam ga usput pitala:
„Kako je bilo na poslu?“
„Haos. Nisam stao cijeli dan.“
Znači — slagao je.
Tada sam prvi put postala zabrinuta.
Narednog 12. u mjesecu uzela sam slobodno popodne.
Nikola je izašao iz firme, sjeo u automobil i odvezao se.
Krenula sam za njim.
Očekivala sam svašta.
Restoran.
Hotel.
Nečiji stan.
Umjesto toga zaustavio se ispred stare osnovne škole na drugom kraju grada.
Ušao je.
Čekala sam petnaest minuta, a onda krenula za njim.
Hodnici su bili gotovo prazni.
Na kraju drugog sprata začula sam njegov glas.
Dolazio je iz učionice.
Vrata su bila malo otvorena.
Pogledala sam unutra.
Nikola je sjedio za školskom klupom.
Sam.
Ispred njega dvije čaše soka i dvije male čokoladice.
Na drugoj stolici nije bilo nikoga.
„Nikola?“
Okrenuo se i problijedio.
„Šta ti radiš ovdje?“
„Mogla bih isto pitati tebe.“
Dugo je ćutao.
Onda je pokazao praznu stolicu.
„Sjedni.“
Nisam sjela.
„Postoji li neka žena?“
Prvi put se nasmijao.
„Ne postoji.“
„Onda mi objasni.“
Pogledao je prema tabli.
„Ovdje sam posljednji put vidio svog najboljeg druga.“
Nikola mi je mnogo puta pričao o djetinjstvu, ali nikada o dječaku po imenu Ognjen.
Upoznali su se u prvom razredu.
Ognjenova porodica nije imala mnogo novca. Nosio je staru odjeću, rijetko išao na izlete i zbog toga ga je nekoliko dječaka zadirkivalo.
Nikola ga je branio.
Postali su nerazdvojni.
A onda, kada su imali trinaest godina, posvađali su se.
Zbog potpune gluposti.
Nikola je dobio novi bicikl.
Ognjen ga je bez pitanja uzeo i pao.
Bicikl je bio izgreban.
„Rekao sam mu da mi više nije prijatelj.“
Sljedećeg dana Ognjen nije došao u školu.
Ni narednog.
Njegov otac pronašao je posao u drugom gradu i porodica se iznenada preselila.
Nikola nije stigao da mu se izvini.
„Ali zašto dolaziš baš dvanaestog?“
Nikola je pokazao na staru klupu.
Na drvetu je još jedva vidljivo bilo urezano:
N + O — 12
„Dvanaestog smo se upoznali. Kao klinci smo govorili da nam je to godišnjica prijateljstva.“
Nakon škole Nikola je godinama pokušavao pronaći Ognjena.
Bez uspjeha.
Kada je prije sedam godina slučajno prolazio pored škole, ušao je.
Sjeo u njihovu staru učionicu.
Od tada bi svakog 12. u mjesecu, ako može, dolazio na dvadesetak minuta.
„A dvije čokolade?“
„Jednu je uvijek jeo on.“
Nisam znala treba li mi biti žao ili da se naljutim što mi ovo nikada nije rekao.
„Zašto si meni lagao?“
„Jer sam čovjek od četrdeset godina koji jednom mjesečno sjedi u osnovnoj školi i čeka druga kojeg nije vidio skoro trideset godina. Zvuči malo ludo.“
Sutradan sam odlučila pokušati nešto.
Znala sam samo Ognjenovo ime, prezime i približne godine.
Tražila sam po internetu.
Ništa.
Onda sam pronašla grupu bivših učenika škole.
Objavila sam staru fotografiju razreda koju mi je Nikola pokazao.
Napisala sam:
„Tražim Ognjena sa ove fotografije. Jedan stari prijatelj mu duguje izvinjenje.“
Tri dana ništa.
Četvrtog dana javila se žena.
„Ognjen je moj brat.“
Ruke su mi se tresle dok sam otvarala poruku.
Živio je u Norveškoj.
Bio je oženjen.
Imao sina.
Pitala sam je mogu li dobiti njegov broj.
Odgovorila je:
„Prvo mi recite ko ga traži.“
Napisala sam:
„Nikola.“
Odgovor je stigao skoro odmah.
„Ozbiljno? Ognjen njega traži godinama.“
Nisam ništa rekla mužu.
Dočekala sam sljedeći 12.
Nikola je otišao sa posla.
Ja sam već bila u školi.
Na stolu sam ostavila dvije čokoladice i telefon.
Kada je ušao, zbunjeno me pogledao.
„Šta radiš?“
Telefon je zazvonio.
Na ekranu je pisalo:
OGNJEN
Nikola me samo gledao.
„Javi se.“
Podigao je telefon.
„Halo?“
Nekoliko sekundi tišina.
A onda glas:
„Je li bicikl još izgreban?“
Nikola je sjeo.
Počeo se smijati i plakati istovremeno.
„Budalo jedna…“
Razgovarali su skoro dva sata.
Nekoliko mjeseci kasnije Ognjen je sa porodicom došao u naš grad.
Naravno, prvo su otišli u školu.
Ovaj put nisam ušla s njima.
Čekala sam ispred.
Kada su izašli, Nikola je držao onu drugu čokoladicu.
„Nije je pojeo?“ pitala sam.
„Ne.“
„Zašto?“
Nikola se nasmijao.
„Kaže da mu dugujem novi bicikl, pa neće da mi pravi još troškova.“
A od tada Nikola više ne izlazi s posla svakog dvanaestog.
Sada se tog datuma samo zaključa u sobu i sat vremena razgovara s Ognjenom preko videopoziva.
Više ne krije gdje je.
Jedino što još uvijek krije jeste račun za bicikl koji mu je prošlog ljeta zaista kupio.