Na razgovoru za posao direktor me pitao jedno pitanje koje nije imalo nikakve veze s poslom
Tri mjeseca sam bila bez posla kada sam ugledala oglas za administrativnog radnika u jednoj velikoj firmi.
Plata je bila dobra, radno vrijeme još bolje, a kancelarija samo petnaest minuta od mog stana.
Prijavilo se više od stotinu ljudi.
Kada su me pozvali u posljednji krug, cijelu noć nisam spavala.
U čekaonici nas je ostalo troje.
Prvo je ušao muškarac u odijelu. Izašao je poslije dvadesetak minuta.
Zatim djevojka koja je sjedila pored mene.
Kada je izašla, samo mi je šapnula:
„Srećno.“
Onda su prozvali moje ime.
Za velikim stolom sjedila su dva čovjeka i jedna žena.
Pitanja su bila očekivana.
Gdje sam ranije radila?
Kako se snalazim pod pritiskom?
Poznajem li programe koje koriste?
Zašto želim baš taj posao?
Mislila sam da ide dobro.
Onda je stariji čovjek na kraju stola zatvorio moju biografiju.
Kasnije sam saznala da je to vlasnik firme.
Pogledao me i pitao:
„Kada ste posljednji put nekome pomogli, a da od toga niste imali nikakvu korist?“
Zbunila sam se.
Očekivala sam pitanje o poslu, ne o životu.
Prvo sam pokušala smisliti odgovor koji će zvučati pametno.
A onda sam rekla istinu.
„Jutros.“
Čovjek je podigao obrve.
„Jutros?“
„Da.“
Na putu prema firmi vidjela sam stariju ženu pored autobuske stanice. Jedna kesa joj se pocijepala i namirnice su završile po trotoaru.
Ljudi su prolazili.
Ja sam kasnila na razgovor.
Ipak sam stala.
Pokupila sam stvari, odnijela joj kese do zgrade i vratila se na stanicu.
Zbog toga sam skoro zakasnila.
„Kako se zvala?“, pitao je direktor.
„Ne znam.“
„Niste pitali?“
„Nisam.“
„Zašto ste joj onda pomogli?“
Pomislila sam da je pitanje glupo.
„Zato što joj je trebala pomoć.“
Čovjek je nešto zapisao.
Razgovor je ubrzo završen.
Izašla sam uvjerena da sam sve pokvarila.
Dva dana kasnije zazvonio mi je telefon.
Dobila sam posao.
Počela sam sljedećeg ponedjeljka.
Prvih nekoliko sedmica sve je bilo normalno.
A onda sam primijetila nešto čudno.
Vlasnik firme, gospodin Đorđe, gotovo svakog jutra prolazio je pored mog stola i kratko me pozdravljao.
Nikada nije razgovarao s ostalim novim radnicima.
Jednog dana donio mi je kafu.
„Kako se snalazite?“
„Dobro.“
„Drago mi je.“
Htio je otići, ali sam ga zaustavila.
„Mogu li nešto da vas pitam?“
„Naravno.“
„Zašto ste me na razgovoru pitali ono o pomaganju ljudima?“
Nasmiješio se.
„Jednog dana ću vam reći.“
Prošlo je šest mjeseci.
Firma je organizovala proslavu povodom godišnjice poslovanja.
Došla sam malo kasnije.
Kada sam ušla u salu, ugledala sam ženu koja mi je bila poznata.
Starija gospođa sjedila je za stolom pored vlasnika firme.
Gledala sam je nekoliko sekundi.
Onda sam se sjetila.
Bila je to žena kojoj sam onog jutra pomogla sa kesama.
Prišla mi je.
„Konačno se ponovo vidimo.“
Nisam razumjela.
„Vi poznajete gospodina Đorđa?“
Žena se nasmijala.
„Ja sam mu majka.“
Pomislila sam da je sve bilo namješteno.
Da je žena možda namjerno stajala kod stanice i čekala kandidate.
Đorđe je odmah shvatio šta mislim.
„Ne“, rekao je. „Nismo vas testirali.“
Istina je bila mnogo neobičnija.
Njegova majka nije ni znala da tog jutra imamo razgovore za posao.
Kada joj je kasnije tog dana telefonirao, ispričala mu je kako joj je nepoznata djevojka pomogla.
„Rekla mi je kako izgledate“, objasnio je.
„Ali kako ste znali da sam to ja?“
„Nisam.“
Zato mi je postavio ono pitanje.
Kada sam rekla „jutros“, počeo je sumnjati.
Ali ni tada nije bio potpuno siguran.
„Znači dobila sam posao zato što sam pomogla vašoj majci?“
„Ne.“
Odgovorio je bez razmišljanja.
Pokazao mi je rezultate testiranja.
Od troje kandidata u posljednjem krugu imala sam najbolje rezultate.
„Posao ste dobili svojim znanjem.“
„Pa čemu onda pitanje?“
Đorđe je zastao.
„Da vidim hoćete li iskoristiti ono što ste uradili da biste dobili posao.“
Nisam razumjela.
Objasnio mi je da sam mogla reći gdje se dogodilo, opisati ženu i pokušati povezati događaj s njim.
Ali nisam.
Čak nisam znala ni njeno ime.
„Pomogli ste joj i nastavili dalje.“
Njegova majka se nasmijala.
„A ja sam mu rekla da zaposli onu djevojku ako je ikako moguće.“
Svi smo se nasmijali.
Mislila sam da je tu priča završena.
Nije.
Dvije godine kasnije Đorđe je odlučio otvoriti novu poslovnicu.
Trebala mu je osoba koja će voditi administraciju i deset zaposlenih.
Pozvao me u kancelariju.
Na stolu je ponovo bila moja biografija sa prvog razgovora.
„Sjećate se pitanja koje sam vam tada postavio?“
„Naravno.“
Okrenuo je papir prema meni.
Na dnu je njegovim rukopisom stajala jedna rečenica koju nikada ranije nisam vidjela:
„Ako bude dovoljno dobra za posao, zapamtiti ovu osobu.“
Pored nje je bio datum mog prvog razgovora.
Ponudio mi je da vodim novu poslovnicu.
Prihvatila sam.
Godinama poslije, kada sam i sama počela razgovarati s kandidatima za posao, nikada ih nisam pitala kome su posljednji put pomogli.
Takve stvari nemaju mnogo smisla kada ih čovjek unaprijed očekuje.
Ali sam zapamtila nešto drugo.
Najviše o čovjeku ponekad saznaš iz onoga što uradi kada vjeruje da ga niko važan ne gleda.