Čovjek je svake srijede ulazio u isti autobus, vozio se do posljednje stanice i odmah vraćao nazad — kada sam ga pitao zašto, rekao je: „Tražim ženu kojoj nikada nisam stigao reći hvala.“
Vozio sam gradsku autobusku liniju skoro dvanaest godina.
Na toj liniji upoznaš ljude i bez razgovora.
Znaš ko ide na posao.
Ko na pijacu.
Ko u školu.
A onda se pojavio gospodin Vlado.
Imao je možda sedamdeset godina.
Dolazio je samo srijedom.
Uvijek u 10:20.
Ušao bi na stanici kod stare pošte i sjeo na prvo slobodno mjesto do prozora.
Vozio se sve do kraja linije.
Tamo bi svi izašli.
Svi osim njega.
„Gospodine, posljednja stanica.“
„Znam.“
„Ne izlazite?“
„Vraćam se.“
Kupio bi novu kartu i istim autobusom otišao nazad.
Prvo sam mislio da jednostavno voli vožnju.
Ali svake srijede radio je nešto čudno.
Na svakoj stanici pažljivo bi gledao ljude koji čekaju.
Posebno starije žene.
Jednog dana sam ga pitao:
„Tražite nekoga?“
„Da.“
„Koga?“
Pogledao je kroz prozor.
„Ženu kojoj dugujem jedno hvala već četrdeset dvije godine.“
Tada mi je ispričao priču.
Vlado je sa dvadeset dvije godine došao u grad iz malog sela.
Imao je jednu torbu i adresu fabrike u kojoj je trebalo da počne raditi.
Prvog dana u gradu sjeo je u autobus.
Nije poznavao ulice.
Nije znao ni gdje treba izaći.
Pitao je vozača, ali ovaj ga nije čuo zbog gužve.
Na kraju je izašao na pogrešnoj stanici.
Kada je shvatio gdje je, autobus je već otišao.
U džepu nije imao dovoljno za novu kartu.
„Zašto?“
„Posljednji novac dao sam za kartu kojom sam došao u grad.“
Fabrika je bila nekoliko kilometara dalje.
A razgovor za posao počinjao je za manje od sat vremena.
Vlado je stajao na stanici potpuno izgubljen.
Tada mu je prišla žena.
Imala je oko trideset pet godina i nosila dvije velike kese.
„Sine, šta tražiš?“
Objasnio joj je.
Žena je pogledala na sat.
„Ako budeš išao pješke, zakasnićeš.“
„Nemam za autobus.“
Nije ništa rekla.
Kada je autobus stigao, kupila mu je kartu.
Ali nije samo to uradila.
Ušla je s njim.
Vozila se četiri stanice dalje od mjesta na kojem je trebalo izaći.
Odvela ga gotovo do kapije fabrike.
„Zašto ste izašli ovdje?“, pitao ju je.
„Da opet ne zalutaš.“
Vlado je stigao na vrijeme.
Dobio je posao.
„A žena?“
„Otišla je.“
„Niste je pitali kako se zove?“
„Jesam.“
Rekla je samo:
„Nije važno.“
Vlado joj je obećao da će joj vratiti novac.
Ona se nasmijala.
„Kad budeš imao, kupi kartu nekome drugom.“
Godinama je mislio na nju.
Radio je u fabrici.
Oženio se.
Dobio dvije kćerke.
Kupio stan.
A onda je nakon više od trideset godina otišao u penziju.
Jednog dana ponovo je prošao starom autobuskom linijom.
Sjetio se žene.
„I zato je sada tražite?“
„Da.“
„Ali prošle su četrdeset dvije godine.“
„Znam.“
„Kako uopšte izgleda?“
Vlado se nasmijao.
„Vjerovatno potpuno drugačije.“
Sjećao se samo tri stvari.
Imala je mali mladež ispod lijevog oka.
Nosila je crvenu maramu.
I nedostajao joj je vrh malog prsta na desnoj ruci.
„Mislite da ćete je tako pronaći?“
„Ne znam.“
„Koliko dugo je tražite?“
„Tri godine.“
Svake srijede.
Ista linija.
Iste stanice.
Nikada je nije vidio.
Jednom sam mu rekao:
„Možda više ni ne živi ovdje.“
„Moguće.“
„A možda nije živa.“
Vlado je kratko ćutao.
„I to je moguće.“
„Zašto onda nastavljate?“
Pogledao me.
„Jer imam vremena.“
Nekoliko mjeseci kasnije Vlado se nije pojavio.
Prva srijeda.
Pa druga.
Treće srijede već sam se zabrinuo.
Onda je na stanici kod stare pošte ušla mlađa žena.
Imala je možda četrdeset godina.
Prišla mi je.
„Jeste li vi vozač koji poznaje Vladu?“
„Jesam.“
„Ja sam njegova kćerka.“
Vlado je završio u bolnici.
Moždani udar.
Preživio je, ali oporavak će trajati.
„Rekao mi je da vam nešto dam.“
Pružila mi je malu fotografiju.
Na njoj je bila žena s crvenom maramom.
Fotografija je bila stara i oštećena.
„Odakle mu ovo?“
„Pronašao ju je prije dvije sedmice.“
Vlado je preko jedne stare radnice fabrike saznao da je žena koja mu je pomogla nekada radila u obližnjoj školi.
Zvala se Ruža.
Fotografiju je dobio iz školskog albuma.
„Je li je pronašao?“
„Nije.“
Ali sada je imao ime.
Ruža Petrović.
Sljedećih nekoliko sedmica nisam mogao prestati razmišljati o tome.
Jednog dana autobus je bio gotovo prazan.
Na pretposljednjoj stanici ušla je vrlo stara žena.
Kretala se uz pomoć štapa.
Sjela je blizu mene.
Kada je pružila novac za kartu, primijetio sam njenu desnu ruku.
Nedostajao joj je vrh malog prsta.
Pogledao sam lice.
Ispod lijevog oka — mali mladež.
Srce mi je počelo lupati.
„Izvinite… jeste li vi Ruža?“
Žena me pogledala.
„Jesam.“
Jedva sam nastavio.
„Poznajete li čovjeka po imenu Vlado?“
Razmišljala je.
„Ne.“
„Prije četrdesetak godina pomogli ste jednom mladiću da stigne do fabrike.“
Ruža se nasmijala.
„Sine, pomogla sam mnogim ljudima.“
Ispričao sam joj cijelu priču.
Kako je Vlado godinama traži.
Kako se svake srijede vozi ovom linijom.
Kako želi samo da joj kaže hvala.
Ruža je dugo ćutala.
Onda je pitala:
„Gdje je sada?“
Rekao sam joj za bolnicu.
Sljedeće srijede Ruža je ponovo ušla u moj autobus.
Ovoga puta nosila je malu kesu.
„Idemo kod Vlade.“
Nakon smjene odvezao sam je.
Vlado je sjedio u kolicima u bolničkom hodniku.
Kada je ugledao Ružu, počeo je plakati prije nego što je išta rekla.
„Vi ste.“
Ruža mu je prišla.
„Kažu da me tražiš.“
Vlado je jedva izgovorio:
„Četrdeset dvije godine želim da vam kažem hvala.“
Ruža se nasmijala.
„Zbog jedne autobuske karte?“
„Nije bila samo karta.“
Da tog jutra nije stigao u fabriku, posao bi dobio neko drugi.
Tamo je kasnije upoznao svoju suprugu.
Taj posao mu je omogućio da ostane u gradu.
„Cijeli moj život možda bi izgledao drugačije.“
Ruža je odmahnula glavom.
„Nemoj meni davati toliko zasluga.“
„Ali obećao sam vam nešto.“
„Šta?“
„Da ću kupiti kartu nekome drugom.“
Ruža se nasmijala.
„Jesi li?“
Vlado je pogledao svoju kćerku.
Ona je otvorila njegovu torbu.
Unutra je bila mala kutija puna autobuskih karata.
Stotine njih.
Godinama je, kad god bi vidio nekoga ko traži sitniš ili nema dovoljno novca, kupovao kartu.
Nikada nije rekao zašto.
Ruža je uzela jednu iz kutije.
„Onda smo odavno izmireni.“
Ali prije nego što je otišla, iz svoje kese izvadila je nešto.
Staru crvenu maramu.
„Je li ovo ona?“, pitao je Vlado.
„Nije.“
Nasmijala se.
„Takvih sam imala deset.“
Svi smo se počeli smijati.
Mislio sam da je tu priča završena.
Nije.
Nekoliko mjeseci kasnije Vlado se oporavio dovoljno da ponovo može hodati uz štap.
Jedne srijede pojavio se u 10:20.
Na stanici kod stare pošte.
Ali nije bio sam.
Pored njega je stajala Ruža.
„Dvije karte?“, pitao sam.
Vlado je odmahnuo glavom.
„Tri.“
„Ko je treći?“
Pružio mi je novac.
„Ne znamo još.“
Treću kartu ostavio je kod mene.
„Ako nekome zafali.“
Na pola puta ušao je dječak.
Pretresao je džepove i shvatio da nema dovoljno novca.
Prije nego što sam išta rekao, Vlado je pokazao prema meni.
„Mislim da kod vozača postoji jedna viška.“
Dao sam dječaku kartu.
Pitao je:
„Čija je?“
Pogledao sam Vladu i Ružu.
Oboje su se smijali.
„Nije važno.“
Dječak je sjeo.
A autobus je nastavio dalje.
Četrdeset dvije godine ranije jedna žena kupila je kartu nepoznatom mladiću.
Nije mogla znati gdje će ga ta vožnja odvesti.
Niti da će se više od četiri decenije kasnije njih dvoje ponovo voziti istom linijom.
Ovoga puta nisu tražili jedno drugo.
Tražili su samo sljedeću osobu kojoj nedostaje jedna karta.