Starac je svakog ponedjeljka kupovao kartu za voz kojim nikada nije putovao — nakon 12 godina blagajnica je pogledala njegovo ime i zaključala šalter
Na željezničkoj stanici radila sam skoro petnaest godina.
Ljudi su dolazili i odlazili, ali jednog čovjeka znala sam napamet.
Zvao se Branko.
Svakog ponedjeljka u 8:15 pojavio bi se pred mojim šalterom.
„Jednu do Novog Sada.“
Uvijek jednosmjernu.
Uvijek za voz u 9:05.
Platio bi, uzeo kartu i otišao prema peronu.
Ali nikada nije ulazio u voz.
Prvih nekoliko puta mislila sam da je zakasnio.
Onda sam shvatila da namjerno ostaje.
Sjedio bi na klupi dok voz ne ode.
Kartu bi stavio u džep.
I vratio se kući.
Nakon nekoliko mjeseci nisam izdržala.
„Gospodine Branko, mogu nešto da vas pitam?“
„Možete.“
„Zašto kupujete kartu ako ne putujete?“
Nasmiješio se.
„Zato što još nisam siguran da danas treba da krenem.“
„A gdje?“
Pogledao je prema pruzi.
„Da pronađem sina.“
Branko je imao samo jedno dijete.
Nikolu.
Kada je Nikola imao dvadeset godina, njih dvojica su se strašno posvađala.
Nikola je želio napustiti fakultet i otići raditi s prijateljem.
Branko je bio protiv toga.
Razgovor se pretvorio u svađu.
Na kraju mu je rekao nešto zbog čega će se kajati cijeli život:
„Ako izađeš kroz ta vrata, nemoj se vraćati.“
Nikola je izašao.
Branko je očekivao da će se vratiti do večeri.
Nije.
Sutradan je saznao da je kupio kartu za Novi Sad.
Prvih mjeseci Nikola se javljao majci.
Branko nije htio razgovarati s njim.
„Čekaću da se sam izvini.“
Ali Nikola nije zvao njega.
Dvije godine kasnije Brankova supruga je iznenada umrla.
U njenom telefonu pronašao je posljednju poruku od sina:
„Mama, jednog dana ću doći. Samo još ne mogu.“
Broj više nije bio aktivan.
Branko je tada prvi put pokušao pronaći Nikolu.
Otišao je u Novi Sad.
Niko nije znao gdje je.
Prijatelj s kojim je otišao odselio se u Njemačku.
Nikola je, prema posljednjim informacijama, radio u restoranu blizu stanice.
Restoran se u međuvremenu zatvorio.
Trag je nestao.
„A zašto onda kupujete kartu svakog ponedjeljka?“, pitala sam.
Branko je izvadio debelu kovertu iz jakne.
Unutra su bile stotine starih karata.
„Prva je bila ona kada sam ga tražio.“
„A ostale?“
„Svake nedjelje kažem sebi da ću u ponedjeljak ponovo otići.“
„I zašto ne odete?“
Dugo je ćutao.
„Jer se bojim da ću ga pronaći.“
To nisam očekivala.
„Zar to ne želite?“
„Želim više od svega.“
„Pa čega se bojite?“
Branko je spustio pogled.
„Da će mi reći da sam zakasnio.“
Od tada ga više ništa nisam pitala.
Ponedjeljak za ponedjeljkom.
Godina za godinom.
Karta u 8:15.
Voz u 9:05.
Branko na klupi.
Jednog jutra nije došao.
Nije ga bilo ni sljedećeg ponedjeljka.
Trećeg se pojavio s hodalicom.
„Bolnica“, kratko je rekao.
Pružila sam mu kartu.
„Branko, možda biste ovog puta stvarno trebali ući.“
Pogledao me.
„Možda sljedećeg ponedjeljka.“
Prošlo je još nekoliko mjeseci.
A onda se dogodilo nešto zbog čega sam prvi put u životu zaključala šalter usred smjene.
Bio je ponedjeljak.
Branko je stao ispred mene.
„Jednu do Novog Sada.“
Ukucala sam destinaciju.
Tražila sam podatke za kartu.
„Ime?“
Nasmijao se.
„Pa znate ga.“
„Moram ponovo unijeti.“
„Branko Petrović.“
Čovjek koji je stajao u redu iza njega ispustio je torbu.
Okrenula sam se.
Imao je četrdesetak godina.
Gledao je Branka kao da je vidio duha.
„Kako ste rekli da se zovete?“
Branko se okrenuo.
„Zašto?“
Muškarac je problijedio.
„Jeste li vi otac Nikole Petrovića?“
Branku je karta ispala iz ruke.
„Poznajete ga?“
Muškarac nije odmah odgovorio.
Samo je izvadio telefon.
„Moram nekoga nazvati.“
Branko ga je uhvatio za ruku.
„Je li živ?“
„Jeste.“
Nikada nisam vidjela da se čovjek tako brzo promijeni u licu.
Branko je sjeo na pod pored šaltera.
Muškarac se zvao Dejan.
Radio je posljednjih šest godina s Nikolom u Austriji.
Tog jutra slučajno je putovao preko naše stanice.
„Gdje je moj sin?“
Dejan je gledao u telefon.
„Trenutno?“
„Da.“
„U gradu.“
Branko je zanijemio.
Nikola se vratio prije tri dana.
„Zašto?“
Dejan je pokazao prema telefonu.
„Mislim da je bolje da vam on kaže.“
Pozvao ga je.
Niko se nije javio.
Ponovo.
Ništa.
Treći put Nikola je podigao slušalicu.
Dejan nije objasnio.
Samo je rekao:
„Dođi na stanicu. Odmah.“
Dvadeset minuta kasnije pred ulazom se zaustavio automobil.
Branko je stajao pored mene.
Vrata su se otvorila.
Izašao je muškarac sa sijedom kosom na sljepoočnicama.
Otac i sin gledali su se nekoliko sekundi.
Branko je prvi progovorio.
„Izvini.“
Nikola nije rekao ništa.
Prišao je.
Zagrlio ga.
Branko je počeo plakati.
„Čekao sam dvanaest godina da ti to kažem.“
Nikola se odmaknuo.
„Dvanaest?“
Pokazala sam mu kovertu punu karata.
Nikola ih je pregledao.
„Šta je ovo?“
Ispričali smo mu.
Svaki ponedjeljak.
Ista karta.
Isti voz.
Nikola je sjeo.
A onda je uradio nešto što niko nije očekivao.
Iz novčanika je izvadio jednu staru, izblijedjelu kartu.
Položio ju je pored Brankovih.
Bila je za suprotan smjer.
Novi Sad — Brankov grad.
Datum je bio star skoro jedanaest godina.
„I ti si dolazio?“, pitao je Branko.
Nikola je klimnuo.
„Jednom.“
Stigao je do stanice.
Ali nije izašao iz voza.
Kada je trebalo otvoriti vrata, sjetio se posljednjih očevih riječi.
Nemoj se vraćati.
Ostao je unutra.
Voz je nastavio dalje.
„Zašto mi nisi nazvao?“
Nikola ga je pogledao.
„Vjerovatno iz istog razloga iz kojeg ti nisi ušao u svojih šest stotina vozova.“
Obojica su se nasmijala kroz suze.
Mislila sam da je to kraj.
Ali onda sam pitala Nikolu nešto sasvim obično:
„A zašto ste se baš sada vratili u grad?“
Branko se okrenuo prema njemu.
Nikola je zaćutao.
Dejan je spustio pogled.
„Šta se dogodilo?“, pitao je Branko.
Nikola je izvadio kovertu iz unutrašnjeg džepa jakne.
Na njoj je bilo ime Brankove pokojne supruge.
„Ovo sam dobio prije sedam dana.“
Branko je problijedio.
„Od koga?“
„Ne znam.“
„Tvoja majka je mrtva dvanaest godina.“
„Znam.“
Nikola mu je pružio kovertu.
„Ali pismo unutra napisala je ona.“
Branko ju je otvorio.
Prepoznao je rukopis odmah.
Na vrhu je stajalo:
„Za Nikolu. Dati mu tek kada njegov otac bude spreman da ga sasluša.“
Branko je pogledao sina.
„Ko ti je ovo dao?“
Nikola je odgovorio:
„Čovjek kojeg nikada ranije nisam vidio.“
„Koji čovjek?“
Nikola je izvadio fotografiju koju je dobio zajedno s pismom.
Branko ju je pogledao.
I prvi put tog jutra nije zaplakao.
Samo je tiho rekao:
„Nemoguće.“
Na fotografiji je bio čovjek kojeg je Branko vrlo dobro poznavao.
Čovjek za kojeg je cijela porodica vjerovala da je mrtav već više od dvadeset godina.
A na poleđini fotografije bila je napisana adresa.
Samo nekoliko ulica od stanice.