Dječak je svakog dana poslije škole ulazio u istu prodavnicu i pitao koliko košta crveni bicikl — šest godina kasnije vlasnik je dobio paket sa samo jednom rečenicom
Držao sam malu prodavnicu bicikala skoro trideset godina.
Jednog proljeća počeo je dolaziti dječak kojeg nikada ranije nisam vidio.
Imao je možda jedanaest godina.
Ranac na leđima, izlizane patike i uvijek isto pitanje:
„Čiko, koliko košta ovaj crveni?“
Pokazivao je najljepši bicikl u izlogu.
„Dvije stotine osamdeset eura.“
Prvi put je samo klimnuo glavom.
Sutradan se vratio.
„A danas?“
„Isto.“
„Dobro.“
Trećeg dana ponovo.
Poslije nekoliko sedmica već sam se smijao čim bih ga vidio.
„Nije pojeftinio.“
„Moram provjeriti.“
Zvao se Luka.
Živio je nekoliko ulica dalje sa majkom.
Oca nisam nikada vidio.
Jednog dana izvadio je iz džepa šaku sitniša.
„Imam devetnaest eura.“
„Dobro ti ide.“
„Kad skupim 280, dolazim.“
Počeo je prati automobile komšijama.
Nosio kese starijim ljudima.
Ljeti je pomagao na pijaci.
Ponekad bi došao i pokazao mi koliko je skupio.
Trideset četiri eura.
Pedeset jedan.
Sedamdeset osam.
A onda ga skoro dva mjeseca nije bilo.
Kada se vratio, više nije pričao o novcu.
„Koliko košta crveni?“
„Još uvijek 280.“
Samo je pogledao bicikl.
„Dobro.“
Primijetio sam da više nema svoju malu kutiju sa ušteđevinom.
„Odustao si?“
„Nisam.“
„Gdje ti je novac?“
Spustio je pogled.
„Mama je morala kupiti lijekove.“
Nisam ništa rekao.
Sljedećeg jutra skinuo sam cijenu sa crvenog bicikla.
Kada je Luka došao, rekao sam:
„Imam problem.“
„Kakav?“
„Ovaj bicikl niko neće.“
Pogledao me kao da sam lud.
„Zašto?“
„Previše je crven.“
Počeo se smijati.
„Pa bicikl treba da bude crven.“
„Ti tako misliš.“
Rekao sam mu da mi treba neko ko će ga voziti nekoliko sedmica i provjeriti da li je sve u redu.
„Platiću ti za testiranje.“
Luka me gledao sumnjičavo.
„Hoćete da mi ga poklonite.“
„Ne.“
„Hoćete.“
„Ako nastaviš da se raspravljaš, naći ću drugog testera.“
Odvezao ga je kući.
Sljedećeg dana vratio se.
Pješke.
„Gdje je bicikl?“
„Kod kuće.“
Na pult je stavio ključ.
„Ne mogu.“
„Zašto?“
„Mama kaže da ne smijem uzeti nešto što nismo platili.“
Objasnio sam mu da ga nisam poklonio.
Ponudio sam dogovor.
Subotom će dva sata pomagati u prodavnici.
Čistiti bicikle.
Slagati kutije.
Učiti popravljati gume.
Za svaki dolazak dio cijene bi bio otplaćen.
Luka je pružio ruku.
„Dogovoreno.“
Dolazio je skoro godinu dana.
Nikada nije zakasnio.
Naučio je popravljati lanac prije nego što je napunio dvanaest.
Kada je posljednji „dug“ bio otplaćen, napisao sam mu račun:
PLAĆENO U CIJELOSTI.
Uramio ga je.
Mislio sam da će nakon toga prestati dolaziti.
Nije.
Subotom je i dalje bio u prodavnici.
„Sad ne moraš raditi.“
„Znam.“
„Pa zašto dolaziš?“
„Sviđa mi se.“
Godine su prolazile.
Luka je od dječaka koji pita za cijenu postao klinac koji je znao popraviti gotovo svaki bicikl koji unesete.
Sa šesnaest godina rekao mi je da se seli.
Majka je pronašla posao u drugom gradu.
Posljednje subote očistio je radni sto.
Na izlazu je dugo gledao crveni bicikl koji je sada već bio premalen za njega.
„Čuvaj ga“, rekao sam.
„Hoću.“
„I svrati nekad.“
„Hoću.“
Nije svratio.
Prošla je godina.
Pa druga.
Nisam imao njegov broj.
Njegova stara kuća bila je prodata.
Pomislio sam da je jednostavno nastavio život.
Šest godina nakon njegovog odlaska kurir je unio veliki paket u prodavnicu.
„Za vas.“
„Od koga?“
„Ne piše.“
Otvorio sam ga.
Unutra je bio potpuno nov profesionalni bicikl.
Vrijedio je više nego nekoliko onih koje sam imao u izlogu.
Mislio sam da je greška.
Na upravljaču je bila zakačena koverta.
Unutra samo jedna rečenica:
„Ovaj put ja plaćam crveni bicikl.“
Odmah sam znao.
Luka.
Na dnu je bio broj telefona.
Nazvao sam.
„Halo?“
„Luka?“
Nasmijao se.
„Je li stigao?“
„Šta radiš, čovječe? Ovo košta čitavo bogatstvo.“
„Nije za vas.“
„Kako nije?“
„Pogledajte kutiju.“
Na dnu paketa nalazila se druga koverta.
Na njoj je pisalo:
„Za sljedećeg klinca koji svaki dan gleda kroz izlog.“
Luka mi je ispričao šta se dogodilo nakon preseljenja.
Nastavio je popravljati bicikle.
Prvo u garaži.
Onda u servisu.
Počeo se takmičiti.
Dobio stipendiju.
Kasnije je završio školu za mašinskog tehničara i zaposlio se kod proizvođača bicikala.
„Sve je počelo kod vas.“
„Počelo je mnogo prije mene.“
„Nije.“
Zastao je.
„Da ste mi samo poklonili bicikl, vjerovatno bih ga vozio nekoliko godina i zaboravio.“
„A ovako?“
„Natjerali ste me da naučim kako radi.“
Novi bicikl nisam prodao.
Stavio sam ga u izlog.
Ispod njega nisam napisao cijenu.
Samo:
„Pitaj unutra.“
Prošlo je nekoliko mjeseci.
Jednog dana pred izlogom se pojavio dječak.
Možda deset godina.
Dolazio je tri dana zaredom.
Četvrtog je konačno ušao.
Pokazao je prema biciklu.
„Čiko, koliko košta ovaj?“
Pogledao sam ga.
„Koliko imaš?“
Iz džepa je izvadio nekoliko kovanica.
„Jedanaest eura.“
„Dobro.“
„Ali bicikl sigurno košta puno više.“
„Košta.“
„Koliko?“
Naslonio sam se na pult.
„Zavisi.“
„Od čega?“
„Znaš li čistiti bicikle?“
Dječak se nasmijao.
„Znam.“
Pružio sam mu krpu.
„Onda možemo razgovarati.“
Te večeri poslao sam Luki fotografiju.
Dječak je stajao pored novog crvenog bicikla sa krpom u ruci.
Luka je odgovorio nakon nekoliko sekundi:
„Nemojte mu slučajno reći da je već plaćen.“
Nasmijao sam se.
Nisam mu rekao.
Jer sam tada konačno shvatio šta mi je Luka zapravo poslao.
Nije platio bicikl.
Platio je priliku da još jedan dječak pomisli da ga je zaradio — i usput možda pronađe ono u čemu će jednog dana biti dobar.