Djevojka je 6 godina svakog mjeseca ostavljala knjigu u istom autobusu — sedme godine vozač joj je predao jednu i rekao: „Ovu je neko ostavio za tebe“
Lea je imala dvadeset četiri godine kada je vozač autobusa prvi put primijetio njenu neobičnu naviku.
Svake posljednje subote u mjesecu ulazila bi na liniju 27.
Uvijek na početnoj stanici.
Uvijek bi sjela na isto mjesto, odmah iza zadnjih vrata.
U rukama bi imala knjigu.
Pročitala bi nekoliko stranica tokom vožnje, a kada bi stigla do svoje stanice, ustala bi i izašla.
Knjiga bi ostala na sjedištu.
Prvi put vozač Goran ju je pozvao:
„Gospođice! Zaboravili ste knjigu!“
Lea se okrenula.
„Nisam.“
„Ostala vam je na sjedištu.“
„Znam.“
I izašla je.
Goran je na kraju smjene pronašao knjigu.
Na prvoj stranici bila je kratka poruka:
„Ako ti se čita, uzmi je. Kada završiš, ostavi je nekome drugom.“
Sljedećeg mjeseca Lea je ostavila drugu knjigu.
Pa treću.
Tako je prošla godina.
Jednom je Goran konačno pitao:
„Zašto baš moj autobus?“
Lea je pogledala prema praznom sjedištu.
„Zbog jednog čovjeka.“
„Kojeg čovjeka?“
„Ne znam mu ime.“
Priča je počela kada je Lea imala sedamnaest godina.
Tada je svaki dan autobusom išla u srednju školu.
Nije imala mnogo prijatelja.
Roditelji su joj prolazili kroz težak razvod i Lea je sve više vremena provodila van kuće.
Jednog kišnog dana sjela je u autobus i počela plakati.
Pokušavala je sakriti lice.
Na sjedištu preko puta nje bio je stariji čovjek.
Nije je pitao šta joj je.
Nije joj govorio da će sve biti dobro.
Samo je iz torbe izvadio knjigu.
Pružio joj je.
„Uzmi.“
Lea ga je zbunjeno pogledala.
„Zašto?“
„Meni više ne treba.“
Na koricama je bio roman koji nikada ranije nije vidjela.
„Kako da vam je vratim?“
Čovjek se nasmijao.
„Nemoj.“
„Ali vaša je.“
„Bila je.“
Ustao je na sljedećoj stanici.
Prije izlaska rekao joj je:
„Ponekad je dobro imati gdje otići, makar na dvije stotine stranica.“
Lea je pročitala knjigu za tri dana.
Bio je to prvi put nakon mjeseci da je nekoliko sati uspjela ne misliti na probleme kod kuće.
Počela je čitati sve više.
Godinu kasnije upisala je književnost.
Knjigu nepoznatog čovjeka čuvala je.
Nikada ga više nije vidjela.
Kada je završila fakultet, sjetila se njegovih riječi.
Kupila je jednu knjigu.
Ušla u autobus.
Ostavila je na sjedištu.
„Možda je nekome potrebna baš danas“, rekla je Goranu.
I nastavila je to raditi šest godina.
Nije ostavljala skupe knjige.
Nekada polovne.
Nekada svoje.
Ali uvijek bi napisala istu poruku.
Goran je s vremenom počeo pratiti šta se događa s njima.
Jednu je uzela starija žena.
Drugu student.
Treću čovjek u radnom odijelu.
Jednom je knjiga ostala na sjedištu cijeli dan.
Sljedećeg jutra više je nije bilo.
Lea nikada nije pitala ko ih uzima.
A onda je došla posljednja subota u oktobru.
Lea je ušla kao i uvijek.
Ali prije nego što je stigla do svog mjesta, Goran ju je zaustavio.
„Danas ne ostavljaš knjigu.“
„Zašto?“
Posegnuo je ispod sjedišta pored sebe.
Izvadio je staru knjigu.
„Zato što je neko ostavio jednu za tebe.“
Lea je pogledala korice.
Srce joj je zastalo.
Bila je to ista knjiga koju joj je nepoznati čovjek dao kada je imala sedamnaest godina.
Njena kopija bila je kod kuće.
Ali ovo je bilo isto izdanje.
Iste pohabane korice.
„Ko je ovo ostavio?“
„Stariji gospodin. Jutros.“
„Kako je izgledao?“
Goran ga je opisao.
Lea je odmah znala.
„Gdje je izašao?“
„Kod gradske bolnice.“
Lea nije čekala svoju stanicu.
Izašla je kod bolnice.
Na recepciji nije znala ni ime čovjeka kojeg traži.
Imala je samo knjigu.
Otvorila ju je.
Na prvoj stranici nešto je bilo napisano.
„Izgleda da je stigla dalje nego što sam očekivao.“
Ispod toga:
Soba 312.
Lea je potrčala na treći sprat.
Pokucala.
Na krevetu pored prozora sjedio je čovjek od gotovo osamdeset godina.
Bio je mnogo stariji.
Ali prepoznala je oči.
„Vi ste mi dali knjigu.“
Čovjek se nasmiješio.
„Nadao sam se da ćeš doći.“
Zvao se Viktor.
Godinama se vozio istom linijom.
Nedavno je slučajno pronašao jednu od knjiga koje je Lea ostavila.
Otvorio je prvu stranicu.
Pročitao poruku.
Prepoznao je rečenicu.
„Kako ste znali da sam ja?“
„Nisam.“
Viktor je nekoliko mjeseci nosio knjigu sa sobom i posmatrao putnike.
Onda je jednog dana vidio Leu kako ostavlja novu.
Shvatio je.
„Zašto mi niste odmah prišli?“
„Htio sam prvo nešto provjeriti.“
„Šta?“
Viktor je pokazao prema malom ormaru.
Lea ga je otvorila.
Unutra je bilo dvadesetak knjiga.
Sve pronađene u autobusu.
„Sve su moje?“
„Ne.“
Viktor se nasmijao.
Na prvim stranicama bile su različite poruke.
„Ova mi je pomogla tokom prve godine fakulteta.“
„Pročitao sam je dok sam išao na hemoterapiju.“
„Našao sam je nakon što sam ostao bez posla.“
„Sada je ostavljam nekome drugom.“
Leine knjige nisu samo nestajale.
Ljudi su ih zaista prosljeđivali.
Neki su počeli dodavati vlastite poruke.
Viktor je mjesecima pronalazio tragove istih knjiga po autobusima, čekaonicama i bolnici.
„Htio sam da vidiš gdje su završile.“
Lea je sjela pored njega.
„Zašto ste meni tada dali onu knjigu?“
Očekivala je neku veliku priču.
Viktor je slegnuo ramenima.
„Vidim djevojku koja plače. Imam knjigu koju sam već pročitao. To je sve.“
„Promijenili ste mi život.“
„Nisam.“
„Jesam li ja onda promijenila život svim ovim ljudima?“
Viktor je odmahnuo glavom.
„Vjerovatno nisi.“
Lea se zbunila.
„Ali…“
„Možda si im samo uljepšala jedno teško popodne.“
Nasmiješio se.
„Ne mora svaka dobra stvar promijeniti nečiji život da bi vrijedila.“
Viktor je nekoliko sedmica kasnije izašao iz bolnice.
On i Lea ostali su prijatelji.
Ali priča o knjigama nastavila se bez njih.
Jednog jutra Goran je u autobusu pronašao knjigu koju nikada ranije nije vidio.
Na prvoj stranici pisalo je:
„Prije nekoliko godina pronašao sam knjigu na ovom sjedištu. Danas ostavljam svoju.“
Ispod toga neko drugi je kasnije dopisao:
„Pročitano. Ide dalje.“
Pa treća osoba:
„I dalje ide.“
Goran više nije sklanjao knjige u izgubljene stvari.
Ako bi na prvoj stranici pronašao poruku, ostavljao bi ih na sjedištu.
A Lea?
Više ne donosi knjigu svakog mjeseca.
Ne mora.
Ponekad uđe u autobus praznih ruku i vidi jednu koja je već tamo.
Tada samo sjedne pored nje i nasmije se.
Jer ono što je počelo jednom slučajno poklonjenom knjigom odavno više nije pripadalo ni njoj ni Viktoru.
Priča je nastavila putovati sama.