Konobarica je 9 godina svakog rođendana postavljala sto za čovjeka koji nikada nije došao — desete godine na njegovom mjestu sjedila je djevojčica
Ana je radila u malom restoranu pored željezničke stanice.
Svakog 17. oktobra radila je nešto što je novim kolegama izgledalo čudno.
U uglu restorana rezervisala bi sto broj šest.
Stavila bi bijeli stolnjak.
Jedan tanjir.
Jednu čašu.
I malu svijeću.
Na kartici za rezervaciju pisalo je:
„Gospodin Petar — 19:00.“
Ali Petar nikada nije dolazio.
Prve godine kolega ju je pitao:
„Zašto čuvaš sto ako znaš da se čovjek neće pojaviti?“
Ana je odgovorila:
„Ne znam da neće.“
U sedam bi pogledala prema vratima.
U osam ponovo.
U deset bi ugasila svijeću i sklonila tanjir.
Sljedeće godine sve bi ponovila.
—
Petra je upoznala sasvim slučajno.
Imala je dvadeset godina i tek je počela raditi.
Jedne oktobarske večeri u restoran je ušao stariji čovjek.
Sjeo je za sto broj šest.
„Imate li malu tortu?“
„Imamo.“
„Onda jednu.“
Ana je pogledala oko njega.
„Čekate nekoga?“
„Ne.“
„Slavite nešto?“
Čovjek se nasmiješio.
„Rođendan.“
Ana mu je donijela tortu i, bez pitanja, stavila malu svijeću.
„Srećan rođendan.“
Petar ju je dugo gledao.
„Vi ste prva osoba koja mi je to danas rekla.“
Ana se nasmijala misleći da se šali.
Nije.
—
Petar je počeo dolaziti svakog četvrtka.
Uvijek sam.
Uvijek za isti sto.
Vremenom je Ana saznala ponešto o njemu.
Bio je udovac.
Imao je sina Davida kojeg nije vidio godinama.
„Posvađali ste se?“
„Jesmo.“
„Zbog čega?“
Petar je spustio pogled.
„Kad svađa traje dovoljno dugo, više ni ne znaš zbog čega je počela.“
Jednom mu je Ana rekla:
„Nazovite ga.“
„Nemam broj.“
„Pronađite ga.“
Petar se nasmijao.
„Ti misliš da se sve može popraviti.“
„Ne.“
Ana je spustila račun pred njega.
„Ali mislim da se može pokušati.“
—
Nekoliko mjeseci kasnije Petar je prestao dolaziti.
Ana je pretpostavila da se preselio.
A onda je pred njegov rođendan stiglo pismo.
Unutra je bilo 50 maraka.
I poruka:
„Ako se vratim 17. oktobra, sačuvaj mi sto broj šest. Ako ne dođem, pokušaj ponovo sljedeće godine.“
Nije bilo adrese pošiljaoca.
Ana je sačuvala sto.
Petar nije došao.
Godinu kasnije ponovo ga je rezervisala.
Ni tada.
Treće godine vlasnik restorana joj je rekao:
„Ana, ovo više nema smisla.“
„Sto nam svakako nije potreban.“
„A ako jeste?“
„Onda ću platiti račun za njega.“
I tako je radila.
Devet godina.
—
Devetog 17. oktobra Ana je prvi put ozbiljno pomislila da prestane.
Petar bi sada imao sedamdeset šest godina.
Možda više nije bio živ.
Te večeri ugasila je svijeću i rekla sebi:
„Još samo jednom.“
Deseta godina došla je brže nego što je očekivala.
U 18:45 postavila je sto.
U 18:55 upalila svijeću.
U 19:00 vrata restorana su se otvorila.
Ana je automatski pogledala.
Nije bio Petar.
Ušla je žena od četrdesetak godina držeći djevojčicu za ruku.
Prišla je šanku.
„Izvinite, tražim Anu.“
„Ja sam.“
Žena je pogledala prema stolu broj šest.
„Onda smo na pravom mjestu.“
Djevojčica je prišla stolu i sjela na Petrovu stolicu.
Ana se zbunila.
„Ko ste vi?“
Žena je iz torbe izvadila kovertu.
„Ja sam Davidova supruga.“
Ana je ostala bez riječi.
„Petrovog sina?“
„Da.“
„Gdje je Petar?“
Žena joj je pružila kovertu.
„Mislim da prvo treba ovo da pročitate.“
—
Petar je nakon posljednjeg dolaska u restoran zaista pronašao sina.
Otišao je u drugi grad.
Stajao mu pred vratima gotovo sat vremena prije nego što je pozvonio.
David mu nije odmah oprostio.
Prvi razgovor trajao je deset minuta.
Drugi pola sata.
Treći nekoliko sati.
Nakon godinu dana ponovo su zajedno slavili Božić.
Petar je kasnije dobio unuku.
Djevojčicu koja je sada sjedila za stolom broj šest.
„Zašto se onda nikada nije vratio?“, pitala je Ana.
Žena je pokazala na pismo.
Ana je nastavila čitati.
Petar je napisao:
„Obećao sam sebi da ću se vratiti tek kada budem imao nešto važnije da ti kažem od ‘još sam sam’.“
Godinama je planirao dovesti sina.
Ali svaki put bi nešto odgodilo put.
A onda se razbolio.
Prije šest mjeseci Petar je umro.
Ana je spustila pismo.
„Zašto ste čekali do danas?“
Žena se nasmiješila.
„Nismo.“
Izvadila je devet malih fotografija.
Na svakoj je bio Petar.
Na prvoj sa Davidom.
Na drugoj sa Davidom i njegovom suprugom.
Na trećoj je držao tek rođenu unuku.
Na sljedećim fotografijama djevojčica je rasla.
Jedna godina.
Dvije.
Tri.
Četiri.
„Svake godine 17. oktobra fotografisao se za vas“, rekla je žena.
Ana je zbunjeno pogledala fotografije.
„Zašto ih nije slao?“
„Htio je jednog dana doći i donijeti ih sve.“
Na posljednjoj fotografiji Petar je bio veoma mršav.
U krilu mu je sjedila unuka.
Na poleđini je njegovim rukopisom pisalo:
„Ana je bila osoba koja mi je rekla da pokušam. Ako mene ne bude, odvedite malu da upozna ženu zbog koje je dobila djeda.“
Ana više nije mogla zadržati suze.
Pogledala je djevojčicu.
„Kako se zoveš?“
„Petra.“
Ana se nasmijala kroz suze.
„Naravno.“
—
Vlasnik restorana prišao je stolu.
„Da sklonim rezervaciju?“
Ana je pogledala karticu na kojoj je deset godina pisalo:
Gospodin Petar — 19:00.
Uzela je olovku.
Precrtala „Gospodin“.
I napisala:
Petra — 19:00.
Djevojčica je ugasila svijeću.
Naredne godine Ana više nije postavila sto za čovjeka kojeg je čekala.
Umjesto toga, nekoliko dana prije 17. oktobra zazvonio je telefon.
„Ana?“, začuo se dječji glas.
„Petra?“
„Da. Mama pita da li je sto broj šest slobodan za moj rođendan.“
Ana je pogledala prema uglu restorana.
„Za tebe?“
Zastala je.
„Uvijek.“