Stariji čovjek je četiri godine svakog ponedjeljka kupovao dječju knjigu — prodavačica je tek poslije njegove smrti saznala kome ih je nosio
Svaki ponedjeljak oko deset sati u malu knjižaru ulazio je isti čovjek.
Zvao se Rade i imao je sedamdesetak godina.
Nikada nije dugo razgledao.
Otišao bi pravo do police sa dječjim knjigama, izabrao jednu i donio je na kasu.
Prodavačica Nina ubrzo je zapamtila njegovu naviku.
„Opet poklon za unuče?“, pitala ga je jednom.
Rade se nasmiješio.
„Može se tako reći.“
„Koliko imate unučadi?“
„Nijedno.“
Nina je pomislila da se šali.
Ali svakog sljedećeg ponedjeljka ponovo bi došao.
Bajke.
Slikovnice.
Knjige o životinjama.
Kasnije i kratki romani za djecu.
Uvijek samo jedna knjiga.
—
Nakon nekoliko mjeseci Nina je postala znatiželjna.
„Šta radite sa svim tim knjigama?“
„Nosim ih nekome.“
„Djetetu?“
„Djeci.“
„U neku školu?“
Rade je samo odmahnuo rukom.
„Ma, nije važno.“
Nikada nije tražio popust.
Nikada nije želio da knjigu umotaju.
Imao je samo jedan zahtjev.
Na prvoj praznoj stranici svake knjige tražio je olovku i nešto napisao.
Nina nikada nije čitala šta.
Rade bi zatvorio knjigu, stavio je u staru platnenu torbu i otišao.
—
Jednog ponedjeljka pojavio se sa djevojčicom.
Imala je možda deset godina.
„Ovo je Ema“, rekao je.
Djevojčica je pažljivo pregledala police.
Izabrala je knjigu o svemiru.
Rade ju je platio.
„Je li ovo unuka koju nemate?“, našalila se Nina.
Rade se nasmijao.
„Otprilike.“
Ema ga je uhvatila za ruku i zajedno su otišli.
Nina je pretpostavila da je djevojčica kćerka nekog njegovog prijatelja.
Sljedećeg ponedjeljka Rade je opet došao sam.
—
Prošla je godina.
Pa druga.
Rade je postao toliko redovan da bi Nina, kada bi stigla nova dječja knjiga, često pomislila:
Ova bi se njemu mogla svidjeti.
Ponekad bi mu je sačuvala.
Jednog dana donio joj je čokoladu.
„Zašto ovo?“
„Jer mi uvijek ostavite najbolje knjige.“
„Još mi niste rekli kome ih nosite.“
„Jednog dana.“
„To govorite već dvije godine.“
„Onda imam još vremena.“
Nina nije znala da ga zapravo nema mnogo.
—
Četvrte godine Rade je počeo dolaziti sporije.
Hodao je sa štapom.
Jednog ponedjeljka nije došao.
Nina je pomislila da pada kiša i da će doći sutradan.
Nije.
Nije ga bilo ni sljedećeg ponedjeljka.
Tri sedmice kasnije u knjižaru je ušla žena koju Nina nikada ranije nije vidjela.
„Jeste li vi Nina?“
„Jesam.“
Žena joj je pružila malu kovertu.
„Moj otac Rade je rekao da vam ovo donesem.“
Nina je odmah shvatila.
„Je li dobro?“
Žena je spustila pogled.
„Umro je prošle sedmice.“
—
U koverti nije bilo pisma.
Bila je samo adresa i jedna rečenica:
„Ako želiš konačno saznati gdje su završile knjige, dođi u ponedjeljak u deset.“
Nina je otišla.
Adresa ju je odvela do dječjeg odjela gradske bolnice.
Na kraju hodnika pronašla je malu prostoriju.
Na vratima je pisalo:
BIBLIOTEKA
Unutra su bile police prepune knjiga.
Nina ih je odmah prepoznala.
Na stotine knjiga koje je Rade kupovao kod nje.
Tamo ju je dočekala medicinska sestra.
„Vi ste iz knjižare?“
Nina je klimnula.
„Rade je mnogo pričao o vama.“
„Zašto je donosio knjige ovdje?“
Sestra ju je povela do jedne police.
„Zbog svog sina.“
—
Prije mnogo godina Radetov sin Marko liječio se upravo u toj bolnici.
Imao je devet godina.
Mjesecima je provodio dane u istoj sobi.
Tada dječji odjel nije imao biblioteku.
Rade mu je donosio knjige od kuće.
Čitali bi zajedno skoro svake večeri.
Marko se nije oporavio.
Umro je nekoliko mjeseci prije desetog rođendana.
Nakon toga Rade godinama nije mogao ući u bolnicu.
A onda je jednog dana saznao da dječji odjel i dalje nema pravu biblioteku.
Kupio je jednu knjigu.
Donio je.
Sljedećeg ponedjeljka kupio je drugu.
I više nije prestao.
—
„A Ema?“, pitala je Nina.
Sestra se nasmiješila.
„Sjećate se nje?“
Ema je bila pacijentica.
Dugo se liječila i upravo je ona često pomagala Radetu da odluči koje knjige djeca žele čitati.
Tog dana kada ju je doveo u knjižaru, dobila je dozvolu da nakratko izađe iz bolnice.
„Gdje je sada?“
„Kod kuće. Dobro je.“
Nina je pogledala police.
Tada je prvi put otvorila jednu od knjiga.
Na prvoj stranici prepoznala je Radetov rukopis.
„Za dijete kojem je danas potreban neki drugi svijet.“
Uzela je drugu.
„Ako ti je danas dosadno ili teško, otvori mene.“
Treću:
„Ova knjiga ne može izliječiti ništa, ali može učiniti da jedan sat brže prođe.“
Nina je morala sjesti.
—
Na posljednjoj polici bilo je prazno mjesto.
„Zašto ovdje nedostaje knjiga?“
Sestra joj je pružila ceduljicu.
Rade je prije smrti zamolio da to mjesto ostane prazno.
Na papiru je pisalo:
„Ovu neka izabere Nina.“
Sljedećeg ponedjeljka Nina je otvorila knjižaru ranije.
Uzela je novu dječju knjigu koju je nekoliko dana čuvala iza kase.
Nije je naplatila.
Odnijela ju je u bolnicu.
Prije nego što ju je stavila na prazno mjesto, otvorila je prvu stranicu.
Dugo nije znala šta da napiše.
Na kraju je stavila samo:
„Od Radeta je počelo. Od nas ostalih zavisi hoće li se nastaviti.“
Priča se proširila među zaposlenima knjižare.
Od tada bi svakog ponedjeljka neko izdvojio jednu knjigu za bolnicu.
Ponekad bi je kupio radnik.
Ponekad kupac koji je čuo priču.
Nekada bi stiglo deset knjiga odjednom.
Godinu kasnije Nina je ponovo srela Emu.
Djevojčica je bila zdrava i došla je u knjižaru sa majkom.
U rukama je držala knjigu o svemiru koju joj je Rade nekada kupio.
„Još je imaš?“, pitala je Nina.
„Nikada je neću baciti.“
Otvorila je prvu stranicu.
Rade joj je tamo napisao:
„Kad izađeš odavde, nemoj zaboraviti koliko je svijet velik.“
Ema se nasmiješila.
„Izašla sam.“
Nina je pogledala prema policama.
Četiri godine gledala je čovjeka koji svakog ponedjeljka kupuje po jednu običnu dječju knjigu.
Tek kada ga više nije bilo, shvatila je da Rade zapravo nije pravio biblioteku.
Pravio je mjesto na kojem će nekom uplašenom djetetu barem na nekoliko stranica biti lakše.