Čovjek je tri godine svake subote dolazio na pijacu i kupovao sve jabuke sa jednog štanda — prodavačica nikada nije znala zašto
Mira je na gradskoj pijaci prodavala voće gotovo dvadeset godina.
Znala je stalne mušterije, njihove navike, pa čak i ko voli slađe, a ko kiselije jabuke.
Ali jednog čovjeka nikada nije uspjela razumjeti.
Zvao se Zoran.
Pojavljivao se svake subote oko podne.
Nikada nije dolazio rano, kada je roba bila najljepša.
Dolazio bi pred kraj pijace.
Prišao bi Mirinom štandu i pitao:
„Koliko je ostalo jabuka?“
Mira bi pogledala gajbe.
„Možda deset kilograma.“
„Uzimam sve.“
Nekada bi ostalo pet kilograma.
Nekada dvadeset.
Zoran bi kupio sve.
Nije birao.
Uzeo bi i male, udarene ili neugledne jabuke koje drugi nisu željeli.
Prvih nekoliko puta Mira je mislila da pravi sok ili rakiju.
Jednog dana ga je pitala:
„Šta radite sa ovolikim jabukama?“
Zoran se nasmijao.
„Pojedu se.“
„Ko može pojesti dvadeset kilograma za sedmicu?“
„Mnogo gladnih usta.“
I otišao.
—
Mira je pomislila da ima veliku porodicu.
Ali mjesecima kasnije slučajno ga je vidjela kako odlazi.
Nije krenuo prema parkingu.
Nosio je dvije pune kese prema autobuskoj stanici.
Tamo ga je čekala grupa djece.
Čim su ga ugledala, potrčala su prema njemu.
Zoran je otvorio kese i počeo dijeliti jabuke.
Mira je sve posmatrala izdaleka.
Sljedeće subote nije izdržala.
„Ko su ona djeca?“
Zoran ju je pogledao.
„Koja djeca?“
„Vidjela sam vas.“
Nasmijao se.
„Onda već znaš gdje jabuke završavaju.“
—
Djeca su živjela u domu udaljenom nekoliko kilometara od pijace.
Zoran tamo nije radio.
Nije bio ni volonter.
Nije imao rođaka među djecom.
„Pa zašto onda?“
Zoran je nekoliko trenutaka ćutao.
„Zato što sam nekada bio jedan od njih.“
Kao dječak, nekoliko godina proveo je u domu.
Otac mu je poginuo kada je imao sedam godina.
Majka se teško razboljela i neko vrijeme nije mogla brinuti o njemu.
Zoran je imao deset godina kada je stigao tamo.
Najviše se sjećao subote.
Tog dana bi na pijaci ostajala roba koju prodavači nisu uspjeli prodati.
Jedna žena po imenu Ruža dolazila bi pred zatvaranje, kupila voće od nekoliko prodavača i odnosila ga djeci.
„Je li bila vaša rođaka?“
„Nisam ni znao prezime.“
—
Ruža bi donosila jabuke, kruške, šljive…
Za drugu djecu to je bilo samo voće.
Zoranu nije.
Njegova majka je prije bolesti radila u voćnjaku.
Kod kuće su uvijek imali jabuke.
Miris jedne sorte podsjećao ga je na kuhinju u kojoj je odrastao.
„Zvuči glupo“, rekao je.
„Ne zvuči.“
Jedne subote Ruža je primijetila da uvijek uzima baš te jabuke.
Od tada bi mu sačuvala nekoliko.
Nikada ga nije pitala zašto.
—
Zoran je poslije dvije godine napustio dom i vratio se majci.
Život je krenuo dalje.
Završio je školu.
Zaposlio se.
Oženio.
Dobio dvoje djece.
Na Ružu je gotovo zaboravio.
A onda je mnogo godina kasnije prolazio pored doma i ugledao djecu u dvorištu.
Sjetio se subota.
Počeo je povremeno donositi voće.
Kasnije je to postala navika.
„A zašto kupujete baš kod mene?“, pitala je Mira.
Zoran ju je pogledao.
„Zbog vaše majke.“
Mira se ukočila.
„Moje majke?“
—
Mirina majka zvala se Ruža.
I ona je nekada prodavala na istoj pijaci.
Mira je preuzela štand kada se majka razboljela.
Znala je da je često poklanjala neprodato voće.
Ali nije znala ništa o domu.
„Kako ste znali da sam joj kćerka?“
„Nisam u početku.“
Jednom je na štandu vidio staru fotografiju koju je Mira držala pored vage.
Na njoj su bile njih dvije.
Prepoznao je Ružu.
Zato je počeo kupovati upravo kod nje.
„Zašto mi nikada niste rekli?“
„Šta bih rekao? Da mi je vaša majka prije četrdeset godina davala jabuke?“
„Da.“
Zoran se nasmijao.
„Pa evo, sad znaš.“
—
Sljedeće subote Zoran je došao kao i obično.
„Koliko je ostalo?“
Mira je pokazala dvije pune gajbe.
„Sve.“
„Koliko košta?“
„Ništa.“
Zoran je odmahnuo glavom.
„Ne.“
„Tri godine kupujete moje jabuke.“
„I nastaviću.“
„Onda ćemo drugačije.“
Dogovorili su se da Zoran plati jednu gajbu.
Drugu će Mira dodati.
—
Vremenom su i drugi prodavači saznali.
Neko bi dodao nekoliko krušaka.
Neko mandarine.
Neko kilogram banana.
Nije bilo organizacije, kutije za donacije niti velikih akcija.
Samo bi subotom pred zatvaranje nekoliko kesa čekalo Zorana.
Jednog dana više nije mogao sve odnijeti sam.
Djeca iz doma došla su kombijem.
Mira ih je gledala kako biraju voće.
Jedan mali dječak uzeo je crvenu jabuku i odmah je zagrizao.
Zoran ga je posmatrao i smiješio se.
„Šta je?“, pitala je Mira.
„Ništa.“
Ali ona je razumjela.
—
Njena majka odavno nije bila živa.
Vjerovatno nikada nije ni pomislila da radi nešto posebno.
Kupovala je nekoliko kilograma voća koje bi inače ostalo na pijaci i odnosila ga djeci.
Jedan od tih dječaka odrastao je.
Četrdeset godina kasnije vratio se na isto mjesto.
Ne da pronađe Ružu.
Nego da nastavi ono što je ona radila.
Mira je tri godine mislila da ima mušteriju koja jednostavno obožava jabuke. Tek tada je saznala da Zoran zapravo svake subote vraća dug ženi koja od njega nikada nije tražila da joj išta vrati.