Stariji čovjek je svakog jutra ulazio u isti autobus i izlazio samo dvije stanice kasnije — vozač je tek nakon nekoliko mjeseci shvatio zašto
Dejan je vozio istu gradsku liniju gotovo šest godina.
Poslije toliko vremena znao je većinu stalnih putnika. Znao je ko trči na autobus u posljednjoj sekundi, ko uvijek sjeda naprijed i ko će se žaliti ako zakasni dvije minute.
Ali jedan putnik posebno mu je privukao pažnju.
Stariji čovjek sa sivim šeširom ulazio je svakog radnog dana u 7:20.
Prislonio bi kartu, pozdravio Dejana i sjeo odmah iza njega.
Dvije stanice kasnije bi izašao.
Čudno je bilo to što je razdaljina između tih stanica bila jedva nekoliko stotina metara.
Čovjek je normalno hodao.
Nije koristio štap.
Nije izgledao kao da mu je teško.
Dejan se jednom našalio:
„Čika Branko, dok sačekate autobus, mogli ste već stići pješke.“
Starac se nasmijao.
„Mogao sam.“
„Pa što onda idete autobusom?“
Branko je pogledao kroz prozor.
„Lakše mi je ovako.“
—
Dejan više nije pitao.
Mjesecima je sve bilo isto.
Branko bi ušao u 7:20.
Izašao dvije stanice kasnije.
Ali nikada nije odmah odlazio.
Dejan bi ga u retrovizoru vidio kako ostaje na stanici i gleda za autobusom.
Jednog jutra Branko nije došao.
Nije ga bilo ni sutradan.
Prošla je cijela sedmica.
Dejan nije znao zašto ga to toliko zanima, ali navikao je na njegovo „dobro jutro“.
U ponedjeljak se Branko ponovo pojavio.
Ovoga puta nije imao šešir.
Izgledao je umorno.
„Sve u redu?“, pitao je Dejan.
„Jeste.“
Ali nije izgledalo tako.
—
Nekoliko dana kasnije dogodilo se nešto što je Dejana potpuno zbunilo.
Na drugoj stanici, tamo gdje je Branko obično izlazio, čekala je starija žena.
Kada je autobus stao, Branko nije izašao.
Samo je pogledao kroz prozor.
Žena je pogledala njega.
Nijedno nije mahnulo.
Vrata su se zatvorila.
„Ne izlazite danas?“, pitao je Dejan.
„Ne.“
Branko se vozio sve do posljednje stanice.
Tamo je izašao.
Dejan je imao deset minuta pauze i zatekao ga kako sjedi na klupi.
„Hoćete li mi sada reći šta se događa?“
Branko se blago nasmijao.
„Ona žena na stanici je moja supruga.“
Dejan je pomislio da se šali.
„Pa zašto niste izašli?“
„Zato što ona ne želi da me vidi.“
—
Branko i Vera bili su u braku četrdeset dvije godine.
Imali su sina koji je živio u Austriji.
Prije godinu dana njihov brak se raspao zbog nečega što je, kako je Branko govorio, počelo kao obična svađa.
Vera je željela prodati porodičnu kuću i preseliti se u manji stan.
Branko nije.
Kuća je pripadala njegovim roditeljima.
U njoj je odrastao.
Bio je uvjeren da bi prodajom izdao sve što su zajedno stvarali.
Vera je godinama govorila da više ne može održavati veliko dvorište, stepenice i prazne sobe.
Branko nije slušao.
Jedna svađa postala je deset.
Na kraju je Vera spakovala stvari i preselila se kod sestre.
„I zato se vozite dvije stanice?“
Branko je klimnuo.
Vera je svakog jutra u isto vrijeme išla u pekaru pored te stanice.
Prvih dana nakon razdvajanja Branko je slučajno prošao autobusom i ugledao je.
Od tada je dolazio svakog jutra.
Samo da je vidi.
„Zašto joj jednostavno ne priđete?“
Branko je dugo ćutao.
„Jer sam joj posljednji put rekao da, ako ode, nema razloga da se vraća.“
—
Dejan nije znao šta da odgovori.
„A želite da se vrati?“
Branko se nasmijao bez veselja.
„Kuću sam već stavio na prodaju.“
Dejan ga je pogledao.
„Ona to zna?“
„Ne.“
Branko je konačno shvatio da se mjesecima borio za zidove, a izgubio osobu zbog koje je kuća uopšte bila dom.
Ali sada ga je bilo sramota.
Nije znao kako nakon svega pokucati na Verina vrata.
—
Narednih dana Branko ponovo nije izlazio na njenoj stanici.
Samo bi gledao kroz prozor.
A onda je jednog jutra Vera ušla u autobus.
Dejan ju je odmah prepoznao.
Branko je sjedio iza njega.
Kada ju je ugledao, potpuno se ukočio.
Vera je prislonila kartu i sjela na suprotnu stranu.
Nekoliko minuta niko nije govorio.
Na Brankovoj uobičajenoj stanici Dejan je otvorio vrata.
Niko nije izašao.
Zatvorio ih je i nastavio voziti.
—
Tek na posljednjoj stanici Vera je ustala.
„Hoćeš li konačno reći nešto?“, pitala je.
Branko je izgledao kao dječak uhvaćen u nestašluku.
„Prodao sam kuću.“
Vera nije očekivala taj odgovor.
„Šta?“
„Još nije završeno. Ali prihvatio sam ponudu.“
„Zašto?“
Branko je pogledao prema praznim sjedištima.
„Zato što sam konačno shvatio da sam pokušavao sačuvati kuću u kojoj više nema nikoga.“
Vera je sjela nazad.
Razgovarali su gotovo pola sata.
Dejan je izašao iz autobusa i ostavio ih same.
—
Nisu se tog dana pomirili.
Vera se nije odmah vratila.
Nekoliko sedmica sastajali su se na kafi.
Razgovarali su o stvarima koje su godinama gurali pod tepih.
Na kraju su zajedno pronašli mali stan sa liftom i balkonom.
Branko je insistirao na jednom uslovu.
„Mora biti blizu autobuske stanice.“
Vera ga je pitala zašto.
„Navika.“
—
Nekoliko mjeseci kasnije Dejan ih je ugledao kako zajedno čekaju njegov autobus.
Ušli su.
Branko je, kao i uvijek, sjeo odmah iza vozača.
Vera pored njega.
„Dvije stanice?“, pitao je Dejan kroz smijeh.
Branko je odmahnuo glavom.
„Danas idemo do grada.“
Kada su izlazili, Vera je zastala kod vozača.
„Znate li da se ovaj čovjek mjesecima vozio autobusom samo da me vidi?“
„Čuo sam nešto.“
„Budala.“
Branko se nasmijao.
„Četrdeset dvije godine.“
Vera ga je uhvatila pod ruku.
„Četrdeset tri.“
—
Dejan ih je gledao kako zajedno prelaze ulicu.
Mjesecima je mislio da starac plaća autobusku kartu zato što mu se ne hoda nekoliko stotina metara.
Istina je bila potpuno drugačija.
Branku te dvije stanice nisu skraćivale put. Davale su mu nekoliko sekundi svakog jutra da vidi ženu kojoj nije znao kako da kaže da mu nedostaje — sve dok nije shvatio da je lakše prodati kuću nego nastaviti živjeti bez osobe zbog koje ju je nazivao domom.