Stariji čovjek je svakog utorka dolazio u fotografsku radnju i tražio da mu odštampaju istu fotografiju — nakon godinu dana radnica ga je konačno pitala kome ih daje
Sandra ga je već prepoznavala čim bi otvorio vrata.
Zvao se Ilija, imao je sedamdesetak godina i uvijek je dolazio utorkom oko podne.
Iz džepa bi izvadio telefon.
„Možete li mi ovu odštampati?“
Na ekranu je svaki put bila ista fotografija.
Na njoj su bili Ilija, žena približno njegovih godina i djevojčica od možda šest godina.
Stajali su pored jezera.
„Jedan primjerak?“, pitala bi Sandra.
„Jedan.“
Prvih nekoliko puta nije obraćala pažnju.
Ali prošlo je nekoliko mjeseci.
Ilija je svakog utorka štampao istu fotografiju.
Nikada dvije.
Nikada neku drugu.
Jednog dana Sandra više nije izdržala.
„Čika Ilija, šta radite sa svim tim fotografijama?“
Starac se nasmiješio.
„Ostavljam ih supruzi.“
„Svake sedmice?“
„Da.“
Sandra je pogledala fotografiju.
„A gdje je ona?“
Ilija je odgovorio:
„U domu.“
—
Njegova supruga Milena prije dvije godine počela je imati ozbiljne probleme sa pamćenjem.
U početku je zaboravljala sitnice.
Gdje je ostavila ključeve.
Da li je ugasila šporet.
Koji je dan.
Kasnije bi izašla iz kuće i zaboravila gdje živi.
Ilija je pokušavao brinuti o njoj sam.
Sve dok jedne noći nije izašla dok je spavao.
Policija ju je pronašla nekoliko kilometara dalje.
Nakon toga porodica je donijela tešku odluku.
Milena je smještena u dom gdje je imala stalni nadzor.
Ilija ju je posjećivao gotovo svakog dana.
„A fotografije?“, pitala je Sandra.
„Ponekad ih izgubi.“
„Pa zato pravite nove?“
„Ne baš.“
—
Na fotografiji je djevojčica bila njihova unuka Lana.
Snimljena je prije četiri godine na porodičnom izletu.
Milena je tada bila potpuno zdrava.
Tog dana su se smijali jer je Lana insistirala da baka i djed stoje sa obje njene strane.
To je bila jedna od posljednjih fotografija koje je Milena jasno povezivala sa određenim događajem.
Kada bi joj Ilija pokazao druge slike, često nije znala ko je na njima.
Ali ovu bi dugo gledala.
Ponekad bi rekla:
„Ovo je bilo kod jezera.“
Nekada bi prepoznala Lanu.
Nekada Iliju.
A nekada nikoga.
—
Jednog utorka Ilija nije došao.
Nije ga bilo ni sljedeće sedmice.
Trećeg utorka Sandra se zabrinula.
Imala je njegov broj zbog ranijih narudžbi.
Pozvala ga je.
Javila se žena.
Bila je njegova kćerka, Marina.
Ilija je nekoliko dana ranije pao i slomio kuk.
Bio je u bolnici.
„A Milena?“
„Mama je i dalje u domu.“
Sandra je pogledala prema računaru.
Na njemu je još bila sačuvana fotografija pored jezera.
„Je li joj neko odnio fotografiju ove sedmice?“
Marina nije razumjela.
Nije ni znala za očevu naviku.
—
Sandra je odštampala fotografiju.
Nije naplatila.
Poslije posla otišla je do doma.
Milena je sjedila pored prozora.
Sandra se predstavila, ali žena ju je samo ljubazno gledala.
Pružila joj je fotografiju.
„Ovo vam šalje Ilija.“
Milena ju je uzela.
Dugo je gledala.
Zatim je prstom pokazala čovjeka na slici.
„Moj muž.“
Sandra se nasmiješila.
„Da.“
„Gdje je?“
„U bolnici. Ali vratiće se.“
Milena je spustila fotografiju u krilo.
Poslije nekoliko trenutaka ponovo je pitala:
„A gdje je Ilija?“
Sandra je shvatila.
Odgovorila je ponovo.
—
Kada se Ilija oporavio dovoljno da izađe iz bolnice, prvo je želio otići supruzi.
Marina ga je odvezla.
Milena ga je ugledala na vratima sobe.
Nije reagovala.
Ilija joj je prišao.
„Ćao, Milena.“
Gledala ga je nekoliko sekundi.
„Poznajemo li se?“
Marina je okrenula glavu da otac ne vidi da plače.
Ilija nije.
Samo je sjeo pored supruge.
Iz džepa je izvadio novu fotografiju.
„Pogledaj ovo.“
Milena je uzela sliku.
Pogledala djevojčicu.
Jezero.
Sebe.
Zatim čovjeka pored sebe.
Pa Iliju koji je sjedio kraj nje.
„To si ti.“
„Jesam.“
„Moj muž.“
Ilija se nasmiješio.
„Još uvijek.“
—
Nakon nekoliko minuta Milena je ponovo zaboravila.
Ali Ilija nije izgledao razočarano.
Marina ga je kasnije pitala kako može podnijeti da mu majka svakog dana zaboravlja ime.
„Ne zaboravi baš svaki dan.“
„Ali često.“
„Pa šta?“
„Zar te ne boli?“
Ilija je razmislio.
„Boli.“
Zatim je dodao:
„Ali ja znam ko je ona. Za sada je dovoljno da jedno od nas pamti za oboje.“
—
Kada je ponovo mogao normalno hodati, vratio se svojoj rutini.
Utorkom bi dolazio kod Sandre.
Ista fotografija.
Jedan primjerak.
Ali Sandra mu jednog dana nije željela naplatiti.
„Ne dolazi u obzir“, rekao je.
„Onda ćemo napraviti dogovor.“
Odštampala mu je deset fotografija.
„Da imate ako ponovo preskočite koji utorak.“
Ilija se nasmijao.
„Planirate me se riješiti?“
„Nikako. Samo pravimo rezervu.“
—
Prošlo je još nekoliko mjeseci.
Jednog utorka Ilija je ušao sa telefonom u ruci.
„Danas druga fotografija.“
Sandra se iznenadila.
Na novoj slici sjedili su Ilija i Milena u dvorištu doma.
Između njih je bila Lana, sada već starija.
Milena se smijala.
„Kada je ovo snimljeno?“
„U nedjelju.“
„Je li vas prepoznala?“
Ilija je klimnuo.
„Taj dan jeste.“
Sandra je pripremila fotografiju.
„Jedan primjerak?“
Ilija je razmislio.
„Dva.“
„Zašto dva?“
Jednu će odnijeti Mileni.
Drugu će ostaviti kod kuće.
„Da i ja imam rezervu.“
—
Sandra je godinama radila sa fotografijama i vjerovala da ljudi njima pokušavaju sačuvati trenutke koje ne žele zaboraviti.
Ilija joj je pokazao da ponekad fotografija služi nečemu sasvim drugačijem.
On je svakog utorka štampao istu sliku ne zato da bi sačuvao prošlost, već zato da bi ženi koju voli iznova pokazao ko su bili — svaki put kada njeno pamćenje više nije moglo.