Djevojčica je svake subote dolazila na pijacu i kupovala samo jednu narandžu — prodavač je tek nakon godinu dana saznao zašto je uvijek birala najveću
Subotom ujutro pijaca je bila prepuna ljudi.
Prodavači su dovikivali cijene, ljudi nosili pune kese, a između tezgi provlačila su se djeca.
Mirsad je već dvadeset godina prodavao voće na istom mjestu.
Znao je stalne mušterije.
Ali jednu djevojčicu posebno je zapamtio.
Imala je možda jedanaest godina.
Svake subote dolazila bi sama.
Prišla bi njegovoj tezgi i dugo gledala narandže.
„Koliko je jedna?“
Mirsad bi joj rekao cijenu.
Djevojčica bi iz džepa izvadila sitniš.
Uvijek je imala tačno dovoljno za jednu.
Ali nikada nije uzimala prvu.
Pregledala bi cijelu gajbu i izabrala najveću koju može pronaći.
„Uzmi dvije manje“, rekao joj je jednom Mirsad. „Daću ti za iste pare.“
„Ne treba.“
„Pa dobićeš više.“
„Treba mi samo jedna.“
Platila bi i otišla.
Isto se ponavljalo gotovo svake subote.
Sve dok jednog dana Mirsad nije primijetio da djevojčica uopšte ne jede narandžu.
—
Zvala se Lejla.
Nakon kupovine odlazila bi na drugi kraj pijace.
Tamo je stajala mala tezga na kojoj je starija žena prodavala čarape, maramice i nekoliko ručno pletenih kapa.
Lejla bi spustila narandžu pored nje.
Poljubila je.
I otišla.
Žena je bila njena baka.
—
Lejla je živjela sa majkom i mlađim bratom.
Otac je radio u drugom gradu i kući dolazio rijetko.
Baka Fatima ranije je živjela s njima, ali nakon porodične svađe preselila se kod svoje sestre.
Sa Lejlinom majkom mjesecima nije razgovarala.
Odrasli su bili ljuti jedni na druge.
Lejla nije razumjela sve razloge.
Znala je samo da joj baka nedostaje.
Majka joj nije branila da je vidi.
Ali nije željela ići s njom.
Zato je Lejla subotom sama odlazila na pijacu.
—
Prvi put kada je došla, baka joj je dala dvije marke.
„Kupi sebi nešto.“
Lejla je otišla do Mirsadove tezge.
Vidjela je narandže.
Sjetila se da ih baka voli.
Kupila je najveću.
Vratila se i pružila joj je.
„Pa dala sam tebi novac.“
„Znam.“
„Trebala si sebi nešto kupiti.“
„Jesam.“
„Šta?“
Lejla se nasmijala.
„Ovo.“
Baka je tog dana podijelila narandžu na pola.
Jednu polovinu dala je Lejli.
—
Sljedeće subote djevojčica je došla sa svojim sitnišem.
Opet je kupila jednu.
I naredne sedmice.
Nekada bi novac dobila od majke za užinu.
Nekada bi skupila kovanice koje su ostajale po kući.
Nikada nije tražila više.
Zato je uvijek birala najveću.
Jer je znala da će baka podijeliti narandžu na dvije polovine.
Što je narandža bila veća, obje su dobijale više.
—
Mirsad je to saznao slučajno.
Jedne subote otišao je do susjedne tezge po kafu.
Ugledao je Lejlu i Fatimu.
Baka je pažljivo gulila narandžu.
Podijelila ju je.
Jedan dio stavila pred unuku.
Mirsad je stajao nekoliko metara dalje i gledao.
Tek tada je shvatio.
—
Sljedeće subote Lejla je došla.
Kao uvijek, počela je pregledati gajbu.
Mirsad je ispod tezge izvadio ogromnu narandžu.
„Ovu.“
Lejla ju je uzela.
„Koliko?“
Rekao je istu cijenu kao i uvijek.
„Ali ova je mnogo veća.“
„Nije.“
„Jeste.“
„Meni izgleda normalno.“
Lejla ga je sumnjičavo pogledala.
Platila je i otišla.
Od tog dana Mirsad je svakog petka odvajao najveću narandžu koju pronađe.
Nije je poklanjao.
Znao je da Lejla ne bi prihvatila.
Naplaćivao joj je istu cijenu.
—
Prošla je skoro godina.
Jedne subote Lejla nije došla.
Ni sljedeće.
Mirsad je treće subote pogledao prema Fatiminoj tezgi.
Bila je zatvorena.
Pitao je susjednog prodavača.
„Nije više ovdje.“
„Šta se desilo?“
„Valjda se pomirila sa kćerkom.“
Mirsad se nasmijao.
To mu je bilo dovoljno.
—
Mjesec dana kasnije pred njegovom tezgom pojavile su se dvije žene i djevojčica.
Lejla.
Fatima.
I Lejlina majka.
Mirsad ju je jedva prepoznao bez stare tezge oko nje.
„Nemate više najbolje mušterije“, rekla je Fatima.
„Primijetio sam.“
Lejla je prišla narandžama.
„Jednu.“
Majka se nasmijala.
„Lejla, možemo kupiti kilogram.“
„Znam.“
Djevojčica je opet izabrala najveću.
Ovoga puta nije platila sitnišem.
Majka je kupila cijelu kesu.
Ali Lejla je onu jednu veliku držala posebno.
—
Sjеле su u obližnji kafić.
Mirsad ih je sa tezge mogao vidjeti.
Fatima je ogulila veliku narandžu.
Podijelila ju je na tri dijela.
Jedan je dala Lejli.
Drugi svojoj kćerki.
Treći je zadržala.
Prvi put poslije mnogo vremena sve tri su sjedile za istim stolom.
—
Godine su prolazile.
Lejla je odrasla.
Prestala je redovno dolaziti na pijacu.
Mirsad je skoro zaboravio na cijelu priču.
A onda se jednog decembarskog jutra pojavila mlada žena.
Pored nje dječak od možda pet godina.
„Jednu narandžu“, rekla je.
Mirsad ju je pogledao.
„Lejla?“
Nasmijala se.
„Još me se sjećate?“
„Sjećam se nekoga ko mi je pola života prekopavao gajbe tražeći najveću.“
Dječak je odmah počeo pregledati narandže.
„Mama, ova!“
Izvukao je ogromnu.
Lejla se nasmijala.
„Baka je u bolnici. Idemo joj u posjetu.“
Mirsad je pogledao narandžu.
„Ta je mala.“
Uzeo je još veću ispod tezge.
Dječak ju je jedva držao objema rukama.
„Ova je bolja.“
—
Lejla je htjela platiti.
Mirsad je rekao staru cijenu.
„Nemoguće.“
„Šta?“
„Prije petnaest godina je koštala toliko.“
Mirsad je slegnuo ramenima.
„Neke cijene nisam mijenjao.“
Lejla je shvatila.
Nije se raspravljala.
Uzela je narandžu i otišla sa sinom.
Mirsad ih je gledao kako nestaju među ljudima.
Petnaest godina ranije jedna djevojčica tražila je najveću narandžu jer je znala da će je baka prepoloviti. Sada je istu takvu nosila u bolnicu, samo što je ovaj put trebalo napraviti tri dijela — jedan za baku, jedan za nju i jedan za dječaka koji još nije znao zašto njegova majka uvijek bira najveću.