ČOVJEK KOJI JE KUPIO CIJELO KINO SAMO DA BI PUSTIO JEDAN FILM
„Koliko košta da večeras niko osim mene ne uđe u kino?“
Pogledala sam čovjeka preko pulta, uvjerena da se šali.
Bio je u kasnim šezdesetim, uredno obučen, sa starim kožnim koferom u ruci. Na glavi je nosio šešir kakav više gotovo niko nije nosio.
„Zavisi koji film želite gledati“, odgovorila sam.
„Nijedan od vaših.“
Spustio je kofer na pult.
„Donio sam svoj.“
Radila sam u malom gradskom kinu već sedam godina. Nagledala sam se neobičnih posjetilaca, ali niko nikada nije tražio da zakupi cijelu salu zbog vlastitog filma.
Objasnila sam mu da nemamo običaj prikazivati privatne snimke. Međutim, čovjek je izvadio novac i ponudio iznos koji je bio veći od naše sedmične zarade.
Pozvala sam vlasnika.
Dvadeset minuta kasnije dogovor je bio postignut.
Čovjek je zakupio salu za petak u 21 sat.
Postavio je samo jedan uslov.
„Kada film počne, niko ne smije ući. Čak ni vi.“
U petak je stigao pola sata ranije.
Iz kofera je izvadio staru filmsku rolnu. Na metalnoj kutiji pisalo je:
„LJETO 1987. — POSLJEDNJI DAN“
Naš projekcionista Emir odmah je primijetio da se radi o starom filmskom formatu. Srećom, u skladištu smo još imali projektor koji ga je mogao prikazati.
Čovjek je strpljivo čekao dok je Emir pripremao opremu.
„Hoćete li kokice ili piće?“ pitala sam.
„Ne, hvala. Večeras nisam došao da uživam.“
U 20:55 ušao je u salu.
Sjeo je u sedmi red, na sjedište broj 12.
To je bilo jedino mjesto koje je izabrao.
Kada su se svjetla ugasila, ostala sam u hodniku.
Prvih deset minuta sve je bilo mirno.
A onda sam začula smijeh.
Neobično glasan, gotovo dječiji smijeh.
Pomislila sam da čovjek gleda neku staru komediju.
Ali nekoliko minuta kasnije začula sam plač.
Zatim glasno:
„Nemoj! Molim te, nemoj!“
Prišla sam vratima.
Nisam smjela ući, ali kroz mali prozor mogla sam vidjeti dio platna.
Na njemu je bila stara gradska plaža.
Djeca su trčala pored rijeke. Nekoliko žena sjedilo je na peškirima. Muškarac iza kamere dozivao je djevojčicu u crvenoj haljini.
„Hajde, Marina! Mahni tati!“
Djevojčica se okrenula i nasmijala.
Tada je čovjek u sedmom redu ustao.
Prišao je platnu, pružio ruku prema djevojčici i tiho izgovorio:
„Oprosti mi.“
Film je trajao četrdeset tri minute.
Kada se završio, čovjek je ostao sjediti u mraku.
Prošlo je gotovo pola sata prije nego što sam odlučila ući.
Zatekla sam ga kako gleda u prazno platno.
„Gospodine, jeste li dobro?“
Klimnuo je.
„Znate li šta je najgore kada čovjek ostari?“
Nisam odgovorila.
„Ne to što zaboravlja. Nego što se nekih stvari sjeća savršeno.“
Pokazao je prema platnu.
„Ona djevojčica bila je moja kćerka.“
Sjela sam dva reda iza njega.
„Šta joj se dogodilo?“
Dugo je šutio.
„Tog dana sam je odveo na rijeku. Imala je osam godina. Voljela je plivati, ali ja sam joj uvijek govorio da ne ide daleko.“
Zastao je.
„Posvađao sam se s njenom majkom. Bio sam ljut. Kada me Marina zamolila da je gledam dok pliva, rekao sam joj da me ostavi na miru.“
Osjetila sam kako mi se steže grlo.
„Nekoliko minuta kasnije više je nisam vidio.“
Pogledao je svoje ruke.
„Tražili smo je do jutra. Pronašli su je nizvodno.“
Nisam znala šta da kažem.
„Moja supruga nikada mi nije oprostila. Ni ja sebi.“
Pokazao je prema projekcionoj kabini.
„Prijatelj je tog dana snimao naš izlet. Dao mi je film nekoliko sedmica nakon sahrane. Nikada nisam imao hrabrosti pogledati ga.“
„Zašto ste onda odlučili baš večeras?“
Iz unutrašnjeg džepa izvadio je presavijen papir.
Bio je to bolnički nalaz.
„Ljekari kažu da mi nije ostalo mnogo vremena.“
Zatim se prvi put blago nasmiješio.
„Pedeset godina sam pamtio samo trenutak kada sam izgubio kćerku. Večeras sam se konačno sjetio kako je izgledala dok je bila sretna.“
Pomogla sam mu da ustane.
Na izlazu se zaustavio i pružio mi metalnu kutiju s filmom.
„Mogu li vas nešto zamoliti?“
„Naravno.“
„Nemojte ga baciti.“
Obećala sam.
Narednog jutra ispričala sam Emiru šta se dogodilo.
On je dugo gledao kutiju, a onda rekao:
„Čudno.“
„Šta?“
„Na kraju filma ima još nekoliko metara trake. Sinoć je projektor stao prije nego što ih je prikazao.“
Zamolila sam ga da pusti ostatak.
Na platnu se ponovo pojavila djevojčica u crvenoj haljini.
Sjedila je na obali i gledala pravo u kameru.
„Tata se danas ljuti“, rekla je kroz smijeh. „Ali ja znam da me voli.“
Zatim je iz džepa izvadila mali kamen u obliku srca.
„Ovo ću mu dati kad prestane biti ljut.“
Snimak se završio.
Emir i ja ostali smo nepomični.
Odlučila sam pronaći čovjeka.
Na računu koji je potpisao ostavio je adresu.
Sljedećeg dana otišla sam tamo.
Vrata mi je otvorila starija žena.
Kada sam spomenula kino, lice joj se promijenilo.
„Moj muž je umro jutros“, rekla je.
Objasnila sam joj da imamo nešto što bi možda željela vidjeti.
Žena je zaplakala.
„Znači, ipak je otišao.“
Pozvala me unutra.
Na polici u dnevnoj sobi stajala je fotografija djevojčice u crvenoj haljini.
A ispred fotografije, u maloj staklenoj posudi, ležao je kamen u obliku srca.
„Pronašli su ga u džepu njene haljine“, rekla je žena. „Moj muž ga je čuvao cijelog života.“
Ispričala sam joj šta je Marina rekla na posljednjem dijelu snimka.
Žena je sjela i pokrila lice rukama.
Kada se smirila, izgovorila je nešto što nikada neću zaboraviti.
„Četrdeset godina sam mislila da je moj muž posljednji čovjek kojem je naša kćerka željela nešto reći.“
Pogledala je kamen.
„A ona je samo čekala da mu pokloni srce.“
Te večeri organizovali smo još jednu privatnu projekciju.
Ovoga puta u sedmom redu, na sjedištu broj 12, sjedila je njegova supruga.
Na prazno sjedište pored sebe položila je kamen.
Kada se na platnu pojavila Marina, žena je pružila ruku
prema susjednom sjedištu i šapnula:
„Vidiš, oprostila ti je mnogo prije nego što sam ja uspjela.“
A ja sam tada shvatila da neki ljudi ne odlaze u kino da pogledaju film. Odlaze da posljednji put budu s onima koje su izgubili.