„Gospođo, vaš muž već šest mjeseci svakog utorka dolazi kod nas i ostavlja po jednu kovertu. Danas je prvi put nije donio.“
Te riječi izgovorila mi je nepoznata žena preko telefona, dok sam stajala u kuhinji i spremala večeru.
„Mislim da ste pogriješili broj“, odgovorila sam.
„Vi ste supruga Dragana Petrovića?“
„Jesam.“
„Onda nema greške. Molim vas, dođite sutra u devet. Mislim da biste trebali nešto vidjeti.“
Spustila je slušalicu prije nego što sam stigla bilo šta pitati.
Moj muž Dragan imao je pedeset osam godina. Radili smo, otplaćivali kredit i živjeli sasvim običnim životom. Nikada nije bio čovjek koji nešto krije. Barem sam tako mislila.
Te večeri sam ga posmatrala dok je gledao televiziju.
„Gdje ideš utorkom poslije posla?“ upitala sam.
Nije odmah odgovorio.
„Zašto pitaš?“
„Onako.“
„Prošetam malo. Nekad svratim na kafu.“
Primijetila sam da je spustio pogled.
Prvi put za trideset dvije godine braka osjetila sam da me laže.
Sutradan sam otišla na adresu koju mi je žena poslala porukom.
Bila je to mala radnja za popravku satova, smještena u starom dijelu grada. Iznad vrata visio je izblijedjeli natpis: „Kod Nikole“.
Iza pulta stajala je žena od šezdesetak godina.
„Vi ste Draganova supruga?“
Klimnula sam.
Iz ladice je izvadila malu drvenu kutiju.
„Vaš muž je svakog utorka donosio po jednu kovertu. U svakoj je bilo pedeset maraka.“
„Za šta?“
„Za ovaj sat.“
Otvorila je kutiju.
Unutra je bio stari muški ručni sat, sa napuklim staklom i kožnim kaišem.
„Ne razumijem.“
Žena je uzdahnula.
„Prije šest mjeseci vaš muž je došao i pitao može li otkupiti sat koji je ovdje ostavljen prije skoro četrdeset godina. Nije imao dovoljno novca, pa smo se dogovorili da plaća pomalo.“
„Čiji je sat?“
Žena me pogledala kao da ne zna smije li odgovoriti.
„Njegovog oca.“
Osjetila sam kako mi srce ubrzava.
Dragan mi je uvijek govorio da ga je otac napustio kada je imao jedanaest godina. Nikada nije želio razgovarati o njemu. Čak ni našoj djeci nije pričao o djedu.
„Ali njegov otac je nestao“, rekla sam.
„Nije baš tako.“
Žena je ispod pulta izvadila požutjelu kovertu.
„Moj pokojni muž Nikola poznavao je Draganovog oca. Prije smrti ostavio je ovo pismo uz sat. Rekao mi je da ga predam samo ako se Dragan jednog dana vrati.“
Na koverti je pisalo: „Za mog sina, kada bude spreman da čuje istinu.“
Ruke su mi zadrhtale.
„Je li Dragan pročitao pismo?“
„Nije. Rekao je da će ga otvoriti kada otplati sat.“
„Zašto onda juče nije došao?“
Žena je zašutjela.
„Zato sam vas i zvala. U ponedjeljak je ovdje ostavio posljednjih pedeset maraka, ali je rekao da se boji doći po sat. Zamolio me da ga, ako se ne pojavi, predam vama.“
Uzela sam kutiju i pismo.
Kada sam stigla kući, Dragan je sjedio za kuhinjskim stolom.
Čim je ugledao kutiju, problijedio je.
„Bila si tamo?“
„Jesam.“
Dugo je gledao u sat.
„Znaš li zašto sam ga tražio?“ upitao je.
Odmahnula sam glavom.
„To je posljednja stvar koju sam vidio na očevoj ruci. Onog dana kada je otišao, obećao je da će se vratiti do večere.“
„I nikada se nije vratio?“
Dragan je oborio glavu.
„Ne.“
Pružila sam mu pismo.
Nekoliko minuta samo ga je držao.
Onda ga je otvorio.
Čitao je polako, a suze su mu počele padati na papir.
Kada je završio, pružio mi je pismo.
Njegov otac napisao je da je tog dana krenuo na posao, ali je usput vidio saobraćajnu nesreću. Iz zapaljenog automobila izvukao je djevojčicu. Dok se vraćao po njenu majku, eksplozija ga je teško povrijedila.
Mjesecima je ležao u bolnici. Zbog povrede glave izgubio je pamćenje.
Godinama kasnije, kada mu se sjećanje djelimično vratilo, pokušao je pronaći porodicu. Saznao je da su se preselili, a niko nije znao njihovu novu adresu.
U pismu je pisalo da je sat ostavio kod Nikole jer je vjerovao da će ga sin jednog dana potražiti.
Na posljednjoj stranici stajala je rečenica:
„Dragane, nisam te ostavio zato što te nisam volio. Svakog dana sam pokušavao pronaći put kući.“
Muž je prekrio lice rukama.
„Četrdeset sedam godina sam ga mrzio“, prošaputao je.
Zagrlila sam ga.
„A sada znaš istinu.“
Ali tada je primijetio još nešto.
Na poleđini pisma bila je adresa i datum od prije samo tri godine.
„Ovo nije očeva rukopis“, rekao je.
Ispod je stajalo:
„Ako Dragan ikada dođe po sat, recite mu da njegov otac nije umro. Živi u domu za stare u susjednom gradu. Još uvijek svakog utorka pita je li njegov sin došao.“
Dragan je ustao toliko naglo da je stolica pala.
Sat koji je četrdeset sedam godina stajao zaustavljen pokazivao je 18:20.
Sutradan smo otišli u dom.
Starac je sjedio kraj prozora, držeći u rukama izblijedjelu fotografiju dječaka.
Kada je Dragan ušao, podigao je pogled.
„Tata?“ izgovorio je moj muž.
Starac je dugo gledao njegovo lice.
A onda je, drhtavim glasom, rekao:
„Izvini što nisam stigao na večeru, sine.“
Dragan je kleknuo pred njega i zaplakao kao dijete.
Tog dana nisu mogli vratiti izg
ubljene godine.
Ali prvi put nakon skoro pola vijeka, otac i sin ponovo su sjedili za istim stolom.
A stari sat, koji je Dragan konačno dao popraviti, počeo je ponovo kucati.