Sve je počelo zbog jedne pogrešno dostavljene pizze.
A završilo se tako što sam u subotu uveče stajao na pozornici pred tristo ljudi, obučen kao kralj, dok je moja bivša djevojka pokušavala da mi otme krunu.
Da mi je neko to ispričao sedam dana ranije, rekao bih mu da prestane piti.
Zovem se Marko, imam trideset dvije godine i radim kao električar. Živim sam, a najveće uzbuđenje u mom životu obično je kada komšija ponovo izbaci osigurače.
Tog ponedjeljka naručio sam veliku pizzu.
Dostavljač je pozvonio poslije pola sata.
„Četiri porodične pizze i šest porcija pomfrita!“
„Druže, naručio sam jednu.“
Pogledao je račun.
„Stan broj dvanaest?“
„Jeste.“
„Onda je ovo vaše.“
Objasnio sam da je došlo do greške.
Dostavljač je pozvao restoran, a zatim mi pružio telefon.
„Gospodine Marko“, rekla je žena, „izvinjavamo se. Hranu možete zadržati, već je plaćena.“
„Ko je platio?“
„Neko po imenu princeza.“
Pomislio sam da se šale.
Ali na računu je zaista pisalo:
ZA PRINCEZU I NJENOG KRALJA.
Pet minuta kasnije začulo se kucanje.
Otvorio sam vrata.
Ispred mene je stajala djevojka u ružičastoj haljini, sa plastičnom krunom na glavi.
„Ti si Marko?“
„Jesam.“
„Odlično! Gdje su pizze?“
Gledao sam je zbunjeno.
„Ko si ti?“
„Teodora. Organizujem humanitarnu predstavu u zgradi preko puta.“
„I?“
„I slučajno sam upisala pogrešnu adresu.“
Pokazao sam prema kutijama.
„Evo hrane.“
Zahvalila se, a onda me odmjerila od glave do pete.
„Koliko si visok?“
„Molim?“
„Otprilike metar osamdeset pet?“
„Tu negdje.“
Nasmiješila se.
„Savršeno. Treba mi kralj.“
Zatvorio sam vrata.
Ili sam barem pokušao.
Teodora je stavila nogu između vrata i dovratka.
„Čekaj! Samo pet minuta!“
Objasnila mi je da organizuje humanitarnu predstavu kako bi prikupili novac za obnovu dječijeg igrališta.
Glumac koji je trebalo da igra kralja upravo je otkazao.
„Ne znam glumiti“, rekao sam.
„Ne moraš. Samo sjediš na prijestolu i izgovoriš tri rečenice.“
„Koliko ljudi dolazi?“
„Možda pedeset.“
Pristao sam.
To je bila moja prva greška.
Druga greška bila je što nisam pitao kakva je predstava.
U srijedu sam došao na probu.
U sali je bilo dvadesetak ljudi, nekoliko ogromnih kartonskih dvoraca i jedna žena koja je vikala:
„KRALJ MORA IMATI VIŠE AUTORITETA!“
Teodora me predstavila.
„Ljudi, ovo je naš novi kralj!“
Svi su zapljeskali.
A onda se iz garderobe pojavila moja bivša djevojka, Ivana.
Nismo razgovarali dvije godine.
Raskinuli smo nakon što je odlučila da joj treba neko ambiciozniji od električara.
„Marko?!“
„Ivana?!“
Teodora se nasmiješila.
„Divno! Poznajete se!“
Ivana je prekrižila ruke.
„Šta on radi ovdje?“
„Igra kralja.“
Pogledala me kao da sam upravo najavio kandidaturu za predsjednika.
„On?“
„Da, ja“, odgovorio sam.
Teodora je pljesnula rukama.
„Odlično! Ivana igra zlu kraljicu koja pokušava preuzeti prijesto.“
Pogledali smo se.
„Savršena podjela“, promrmljao sam.
Prva proba bila je katastrofa.
Zaboravio sam tekst.
Sjeo na kartonski prijesto koji se raspao.
A tokom scene mačevanja slučajno sam udario Ivanu plastičnim mačem po kruni.
„Namjerno si to uradio!“ viknula je.
„Nisam!“
„Uvijek si bio nespretan!“
„A ti uvijek dramatična!“
Teodora je oduševljeno pljeskala.
„Fantastično! Kakva energija!“
Do petka smo uspjeli uvježbati predstavu.
Ispostavilo se da dolazi gotovo tristo ljudi, jer je lokalna televizija najavila događaj.
Htio sam odustati.
Ali onda sam vidio djecu kako farbaju kartonske dvorce.
Jedan dječak prišao mi je sa crtežom.
„Čika Marko, nacrtao sam te kao kralja!“
Na crtežu sam imao ogromnu bradu, zlatnu krunu i šest ruku.
„Zašto imam šest ruku?“
„Da možeš pobijediti sve zlikovce!“
Nasmijao sam se.
Tada sam odlučio ostati.
U subotu uveče sala je bila puna.
Teodora je trčala iza pozornice i dijelila posljednja uputstva.
„Marko, samo zapamti: kada Ivana pokuša uzeti krunu, ti kažeš da kraljevstvo pripada narodu!“
„Znam.“
Predstava je počela odlično.
Publika se smijala.
Djeca su navijala.
A onda je došla završna scena.
Ivana je utrčala na pozornicu.
„Predaj mi krunu, nesposobni kralju!“
Ustao sam.
„Nikada! Kraljevstvo pripada…“
I tada se dogodilo nešto neočekivano.
Svjetla su se ugasila.
Nastao je mrak.
Publika je uzdahnula.
Iz garderobe se čuo Teodorin očajni glas.
„MARKO! TI SI ELEKTRIČAR! URADI NEŠTO!“
Sišao sam sa pozornice, pronašao razvodnu tablu i otkrio da je jedan neispravan reflektor izbacio zaštitni prekidač.
Isključio sam problematičnu opremu, provjerio instalaciju i vratio napajanje.
Svjetla su se upalila.
Publika je zapljeskala.
Vratio sam se na pozornicu.
Ivana je još držala moju krunu.
Pogledao sam je i izgovorio:
„Možeš uzeti krunu, ali račune za struju od sada plaćaš ti!“
Sala je eksplodirala od smijeha.
Čak se i Ivana nasmijala.
Predstava je završila ovacijama.
Prikupili smo dovoljno novca da započnemo obnovu igrališta.
Poslije predstave Teodora mi je prišla.
„Znaš, ti si najgori glumac kojeg sam ikada upoznala.“
„Hvala.“
„Ali najbolji kralj kojeg smo mogli dobiti.“
Nasmijao sam se.
„Hoćeš na pizzu?“
Pogledala me.
„Samo ako ovaj put naručiš pravu količinu.“
Tri mjeseca kasnije igralište je otvoreno.
Teodora i ja već smo bili zajedno.
Ivana je na otvaranju držala govor i čak mi čestitala.
A dječak sa crtežom prišao mi je i pitao:
„Čika Marko, jesi li još kralj?“
Kleknuo sam pored njega.
„Nisam, šampione.“
„Zašto?“
Pogledao sam Teodoru.
„Zato što sam pronašao nešto bolje.“
Dječak se zamislio.
„Šest ruku?“
Počeo sam se smijati.
„Ne. Djevojku.“
Razočarano je odmahnuo glavom.
„Ja bih ipak izabrao šest ruku.“
Godinu dana kasnije Teodora i ja vjenčali smo se.
Na svadbi su naši prijatelji pripremili iznenađenje.
Donijeli su onaj isti kartonski prijesto.
Na njega su stavili krunu.
A ispod napisali:
„Kralj koji je izgubio prijesto, ali
osvojio princezu.“
Teodora je sjela na prijesto i pružila mi ruku.
„Vaše veličanstvo, hoćemo li naručiti pizzu?“
Nasmijao sam se.
„Može. Ali samo jednu.“
I tako sam naučio da život ponekad napravi najveći preokret baš onda kada očekuješ najobičniju večeru.
A sve zbog dostavljača koji je pogriješio sprat.