Kada je policija pokucala na vrata porodične kuće u subotu ujutro, sedamnaestogodišnji Filip pomislio je da je neko od komšija ponovo prijavio glasnu muziku. Međutim, policajac je izgovorio nešto zbog čega je njegov otac odmah sjeo na stolicu.
„Tražimo vašeg sina. Njegov automobil je pronađen pored rijeke.“
Filip je zbunjeno pogledao prema ocu.
„Kakav automobil? Pa moj golf je ispred kuće.“
Policajac je izvadio fotografiju.
Na njoj je bio crveni golf, gotovo identičan Filipovom, ali s razbijenim prednjim staklom i otvorenim vratima.
„Ovo vozilo je registrovano na vaše ime“, rekao je policajac njegovom ocu.
Otac, Dragan, uzeo je fotografiju i nekoliko trenutaka je posmatrao.
„To nije naš automobil.“
„Registracija odgovara podacima vašeg vozila.“
Filip je odmah izašao u dvorište.
Njegov golf je zaista stajao na istom mjestu gdje ga je prethodne večeri parkirao.
Ali kada je prišao zadnjem dijelu automobila, primijetio je nešto neobično.
Nije bilo registarskih tablica.
„Tata!“ povikao je. „Neko mi je skinuo tablice!“
Policajci su izašli i pregledali automobil. Na mjestima gdje su bile tablice vidjeli su se tragovi svježeg odvrtanja.
„Kada ste posljednji put vozili?“ upitao je policajac.
„Sinoć, oko deset. Vratio sam se od druga.“
„Jeste li primijetili nekoga oko kuće?“
Filip je razmislio.
„Jedan crni automobil je nekoliko puta prolazio ulicom. Ali nisam obraćao pažnju.“
Policajci su zapisali njegovu izjavu i objasnili da moraju provjeriti kako su tablice završile na drugom vozilu.
Prije odlaska jedan od njih postavio je pitanje koje je Filipa posebno uznemirilo.
„Poznajete li mladića po imenu Ognjen Kovačević?“
Filip je zastao.
„Poznajem. Idemo u istu školu.“
„Kada ste ga posljednji put vidjeli?“
„Juče na velikom odmoru. Zašto?“
Policajac je kratko odgovorio:
„Njegovi roditelji prijavili su da se od sinoć nije vratio kući.“
Filip je osjetio kako mu se stomak steže.
Ognjen nije bio njegov najbolji prijatelj, ali su se dobro poznavali. Nekoliko puta zajedno su igrali fudbal, a prošlog mjeseca Filip mu je čak pomagao oko popravke motora.
Čim je policija otišla, Filip je pozvao druga Stefana.
„Brate, znaš li gdje je Ognjen?“
„Nemam pojma. Što?“
„Policija ga traži.“
Stefan je nekoliko trenutaka ćutao.
„Čekaj… Sinoć sam ga vidio.“
„Gdje?“
„Kod stare autopraonice. Bio je s nekim čovjekom.“
„Kakvim čovjekom?“
„Ne znam. Stariji, možda tridesetak godina. Vozio je crni BMW.“
Filip se sjetio automobila koji je prolazio njegovom ulicom.
„Je li BMW imao zatamnjena stakla?“
„Jeste. Otkud znaš?“
Filip mu je ispričao šta se dogodilo.
„Moramo to prijaviti policiji“, rekao je Stefan.
„Hoćemo. Samo čekaj, možda znam ko je taj čovjek.“
Filip je otvorio društvene mreže i pronašao Ognjenov profil.
Na jednoj fotografiji, objavljenoj prije nekoliko dana, Ognjen je stajao pored crnog BMW-a. Ispod slike pisalo je:
„Uskoro nešto veliko.“
U komentarima se javio profil pod imenom Sale.
„Samo nemoj da se predomisliš.“
Filip je pokazao fotografiju ocu, koji je odmah pozvao policiju.
Narednih nekoliko sati prošlo je u iščekivanju.
Oko četiri popodne Filipov telefon je zazvonio.
Bio je to Ognjen.
„Filip, slušaj me pažljivo.“
„Čovječe, gdje si?! Svi te traže!“
„Nisam mogao ranije zvati. Treba mi pomoć.“
„Kakva pomoć?“
„Znaš onu napuštenu radionicu iza stadiona?“
„Znam.“
„Nemoj dolaziti. Samo reci policiji da provjeri tamo.“
„Šta se dešava?“
„Sale me prevario. Rekao je da ćemo prevesti jedan automobil do granice i zaraditi novac. Nisam znao da je ukraden.“
Filip je osjetio kako mu srce ubrzava.
„A moje tablice?“
„On ih je skinuo s tvog auta. Rekao je da će tako lakše proći kontrolu.“
„Pa što si pristao na to?!“
„Nisam znao da su tvoje! Kad sam vidio šta radi, htio sam otići. Onda mi je uzeo telefon i zaključao me u radionicu.“
Veza se prekinula.
Filip je odmah pozvao policajca koji je tog jutra dolazio.
Ispričao mu je sve, uključujući i lokaciju radionice.
Policajac mu je jasno rekao da ostane kod kuće i da ni slučajno ne pokušava sam pronaći Ognjena.
Dvadesetak minuta kasnije nekoliko policijskih vozila krenulo je prema starom stadionu.
Filip je čekao u dnevnoj sobi, neprestano gledajući u telefon.
Njegov otac je pokušavao da ga smiri.
„Uradio si sve što si mogao. Sad pusti policiju da završi posao.“
Prošao je sat.
Pa još jedan.
Tek oko sedam uveče stigao je poziv.
Ognjen je pronađen živ i nepovrijeđen.
Policija ga je zatekla zaključanog u pomoćnoj prostoriji radionice. U blizini su pronađena i dva ukradena automobila, kao i alat za skidanje registarskih tablica.
Sale je uhapšen iste večeri, dok je pokušavao napustiti grad.
Ipak, Ognjen nije mogao jednostavno otići kući. Morao je dati detaljnu izjavu o svojoj ulozi u cijelom događaju.
Narednog dana Filip ga je posjetio.
Ognjen je sjedio u dvorištu, blijed i iscrpljen.
„Brate, mislio sam da me niko neće pronaći“, rekao je.
Filip je sjeo pored njega.
„Zašto si uopšte ulazio u to?“
Ognjen je uzdahnuo.
„Obećao mi je hiljadu maraka za jednu noć. Htio sam kupiti motor.“
„I zbog motora si rizikovao sve?“
„Mislio sam da je neki običan posao. Kad sam shvatio šta se dešava, već je bilo kasno.“
Filip je odmahnuo glavom.
„Nije bilo kasno da kažeš ne. Samo si se bojao.“
Ognjen nije odgovorio.
Poslije nekoliko trenutaka izvadio je nešto iz džepa.
Bile su to Filipove registarske tablice.
„Policija mi je rekla da ti ih predam kad završe provjere.“
Filip ih je pogledao i nasmijao se.
„Znaš šta je najluđe?“
„Šta?“
„Moj golf je toliko star da sam mislio da će neko prije ukrasti cijeli auto nego tablice.“
Ognjen se prvi put nakon dva dana nasmijao.
Ali osmijeh mu je brzo nestao.
„Filip, hoćeš li me sad svi gledati kao lopova?“
„Ne znam. Neki vjerovatno hoće.“
„A ti?“
Filip je nekoliko trenutaka razmišljao.
„Ja ću te gledati kao druga koji je napravio veliku glupost. Ali ako je ponoviš, nemoj očekivati da ću ti govoriti da je sve u redu.“
Ognjen je klimnuo glavom.
Narednih sedmica morao je više puta razgovarati s policijom, a roditelji su mu zabranili da se druži sa Saletovim društvom. Njegova odgovornost za događaj tek je trebalo da bude utvrđena.
Filip je u međuvremenu nabavio nove tablice i ponovo počeo voziti svoj stari golf.
Jednog petka, dok su se vraćali iz škole, Ognjen ga je upitao:
„Hoćeš da te častim kafom?“
„Odakle ti pare?“
„Radio sam kod ujaka cijeli vikend.“
Filip se nasmijao.
„E, to ti
je već bolji način zarade.“
Sjели su u mali kafić blizu škole, kao što su radili mnogo puta ranije.
Samo što je Ognjen ovog puta znao da neke ponude, koliko god dobro zvučale, mogu za jednu noć napraviti problem koji se rješava godinama.