„Ako još jednom ostaviš auto na mom parking mjestu, prodaću ga.“
Poruka je bila zalijepljena za šoferšajbu mog Golfa.
Ispod nje:
„Upozoren si.“
Problem?
Auto je bio parkiran na mom privatnom mjestu ispred zgrade.
Broj 27.
Mjesto sam kupio zajedno sa stanom prije pet godina.
Skinuo sam papir i otišao na posao.
Sutradan nova poruka:
„Posljednje upozorenje.“
Trećeg jutra na mom mjestu stajao je crni Mercedes.
Na njegovoj šoferšajbi nije bilo ničega.
Pozvao sam pauka.
Dok sam čekao, pojavio se čovjek u odijelu.
„Šta radiš?“
„Zovem da vam odnesu auto.“
„Sa mog parkinga?“
„Ovo je moj parking.“
Čovjek je izvadio telefon.
Pokazao mi ugovor.
Parking mjesto 27.
Njegovo ime: Igor Milić.
Izvadio sam svoj ugovor.
Parking mjesto 27.
Moje ime: Mladen Stanić.
Gledali smo papire.
„Jedan od nas je prevaren“, rekao je Igor.
„Izgleda.“
Pozvali smo upravnika zgrade.
Došao je sa starim planom garaže.
Pogledao naše ugovore.
„Obojica ste vlasnici.“
„Kako možemo obojica biti vlasnici jednog parking mjesta?“
„Ne možete.“
Igor me pogledao.
„Odlično objašnjenje.“
Upravnik je raširio plan.
Tada smo primijetili nešto čudno.
Na starom planu zgrade parking mjesta išla su:
25.
26.
27A.
27B.
28.
Na današnjem parkingu nije bilo A i B.
Postojao je samo broj 27.
„Gdje je drugo mjesto?“
Upravnik nije znao.
Zgrada je prije osam godina renovirala parking.
Firma koja je radila obilježavanje jednostavno je prefarbala stare brojeve.
Izmjerili smo prostor.
Između mog mjesta i zida bilo je gotovo tri metra praznog asfalta.
Dovoljno za automobil.
„Znači neko je izbrisao jedno parking mjesto?“ pitao je Igor.
„Izgleda.“
Problem riješen.
Tako smo barem mislili.
Sutradan su majstori trebali ponovo označiti 27A i 27B.
Kada smo došli, na praznom dijelu asfalta stajao je veliki metalni kontejner.
Niko nije znao čiji je.
Na njemu:
NE POMJERAJ – PRIVATNO
Upravnik je problijedio.
„Sad se sjećam.“
„Čega?“
Prije mnogo godina taj dio parkinga koristila je mala prodavnica iz prizemlja.
Vlasnik je držao robu u metalnom kontejneru.
Prodavnica je zatvorena prije šest godina.
„Ko je vlasnik?“
„Dragan.“
Pronašli smo broj.
Dragan se javio.
„Kontejner nije moj.“
„Stoji na mjestu koje ste koristili.“
„Prodao sam ga prije pet godina.“
„Kome?“
„Ne znam. Čovjek platio gotovinom.“
Igor me pogledao.
„Naravno.“
Pozvali smo komunalnu službu.
Rekli su da kontejner ne mogu ukloniti dok se ne utvrdi vlasnik.
Igor je počeo da se smije.
„Znači ja imam parking koji ne postoji, ti imaš parking koji dijelimo, a nepoznat čovjek ima kontejner na oba.“
„Otprilike.“
Dok smo obilazili kontejner, primijetio sam lokot.
Na njemu je visila plastična pločica:
28
„Zašto 28?“
Upravnik je ponovo pogledao stari plan.
Mjesto 28 pripadalo je čovjeku sa četvrtog sprata.
Gospodinu Petru.
Pozvonili smo mu.
Otvorio nam je stariji čovjek.
„Petre, je li kontejner vaš?“
„Jeste.“
„Zašto ste rekli da nije?“
„Niste mene ni pitali.“
Počeo sam se smijati.
Petar je prije pet godina kupio kontejner od Dragana.
„Zašto ste ga stavili na naše parking mjesto?“
„Nisam.“
„Petre, upravo stoji tamo.“
„Kad sam ga kupio, rekli su mi da je to mjesto 28.“
Ponovo smo sišli.
Tada smo shvatili šta se dogodilo.
Kada su radnici prije osam godina ponovo crtali parking, nisu samo spojili 27A i 27B.
Pomjerili su sve brojeve poslije njih za jedno mjesto.
Petar je godinama mislio da koristi 28.
Čovjek pored njega mislio je da ima 29.
Sljedeći 30.
Greška se protezala kroz 14 parking mjesta.
Za sat vremena ispred zgrade je stajalo dvadesetak stanara sa ugovorima.
Jedan je vikao:
„Ja 12 godina parkiram na 31!“
Drugi:
„To je moje 30!“
Treći:
„Onda gdje je moje 32?!“
Igor mi je šapnuo:
„Mislim da smo pokrenuli rat.“
Naredna dva dana niko nije znao gdje da parkira.
Na kraju je geometar ponovo izmjerio cijeli prostor.
Vraćena su 27A i 27B.
Svi brojevi su ispravljeni.
Petrov kontejner premješten je nekoliko metara.
Ja sam dobio 27A.
Igor 27B.
Konačno mir.
Sedmicu kasnije vraćam se s posla.
Na mom parking mjestu stoji crni Mercedes.
Igorov.
Na šoferšajbi sam mu ostavio papir:
„Ako još jednom ostaviš auto na mom parking mjestu, prodaću ga.“
Deset minuta kasnije zvoni telefon.
Igor.
„Mladene.“
„Šta je?“
„Pogledaj broj ispod svog auta.“
Sišao sam.
Moj Golf je stajao na 27B.
Ja sam tog jutra pogriješio.
Igor je parkirao tačno gdje treba.
Pozvao sam ga.
„Dobro. Moja greška.“
„Ne, ne. Nemoj sad tako.“
„Šta hoćeš?“
„Sačuvao sam tvoju poruku.“
„Baci je.“
„Nema šanse.“
„Zašto?“
Počeo je da se smije.
„Pet godina si tvrdio da je to tvoje mjesto. Sad kad konačno imaš svoje, opet parkiraš na mom.“