„Ako vam je neko danas ponudio ovaj sat, nemojte ga kupiti. Ukraden je meni prije 27 godina.“
Čovjek je stajao na vratima moje male radnje polovnih stvari i pokazivao fotografiju.
Pogledao sam je i osjetio kako mi se stomak steže.
Na fotografiji je bio stari srebrni ručni sat.
Isti onaj koji sam tog jutra kupio za 80 KM.
„Ko vam je rekao da je kod mene?“
„Niko.“
„Pa zašto ste došli baš ovdje?“
Čovjek je iz džepa izvadio oglas iz novina.
Star najmanje dvadeset godina.
Na njemu je hemijskom olovkom bilo zaokruženo ime moje radnje.
Problem je bio što moja radnja tada nije ni postojala.
„Kako se zovete?“
„Predrag.“
Izvadio sam sat iz ladice.
Čim ga je ugledao, prestao je govoriti.
Okrenuo ga je.
Na poleđini su bila ugravirana slova:
P. M. – 1999.
„Moj je.“
„Od koga ste ga dobili?“
„Od oca, za trideseti rođendan.“
„Kako je nestao?“
Predrag je rekao da mu je 1999. provaljeno u stan.
Nestalo je nešto novca, nekoliko komada nakita i sat.
Policija nikada ništa nije pronašla.
„Ko ga je meni jutros prodao?“
Opisao sam čovjeka.
Stariji.
Sijeda kosa.
Hodao je sa štapom.
Predrag je odmahnuo glavom.
„Ne poznajem nikoga takvog.“
Srećom, imao sam kameru.
Pustili smo snimak.
Čim se lice prodavača pojavilo na ekranu, Predrag je ustao.
„Zaustavite.“
„Poznajete ga?“
Približio se monitoru.
„To je moj bivši komšija Branko.“
Branko je živio sprat ispod njega u vrijeme krađe.
„Mislite da vas je on opljačkao?“
„Ne znam.“
Pronašli smo njegov broj.
Predrag ga je nazvao.
Branko se javio.
„Gdje si našao moj sat?“
Tišina.
„Branko?“
„Znači stigao je do tebe.“
Pogledali smo se.
„Šta znači stigao?“
Branko je odgovorio:
„Dođite kod mene. Obojica.“
Živio je desetak minuta od radnje.
Kada smo stigli, čekao nas je za kuhinjskim stolom.
Predrag je spustio sat pred njega.
„Pričaj.“
Branko ga je pogledao.
„Nisam ti ja ukrao sat.“
„Otkud onda kod tebe?“
„Pronašao sam ga prije tri mjeseca.“
„Gdje?“
Branko je ustao i donio staru metalnu kutiju.
Unutra desetine ključeva.
„Sjećaš se Milenka?“
Predrag je odmah klimnuo.
Milenko je bio domar njihove zgrade.
Umro je početkom godine.
Branko je pomagao njegovom sinu da isprazni podrum.
U jednom starom ormariću pronašli su kutiju.
Unutra sat.
Nakit.
Novac u starim novčanicama.
I mala sveska.
„Hoćeš reći da nas je domar krao?“
„I ja sam prvo to pomislio.“
Branko je otvorio svesku.
Na svakoj stranici bila je adresa stana i popis predmeta.
Stan 12 – prsten.
Stan 19 – 300 maraka.
Stan 24 – sat.
Predrag je tada živio u stanu 24.
„Pa jeste nas krao.“
„Pročitaj do kraja.“
Pored svakog predmeta stajao je datum.
A zatim drugo ime.
Predragov sat:
„Pronađen kod Saše R. – 14. 11. 1999.“
„Ko je Saša?“
Predrag je problijedio.
„Moj rođak.“
Saša je nekoliko mjeseci živio kod njega.
Nestao je iz grada ubrzo nakon provale.
Predrag ga nikada nije povezao sa krađom.
„Milenko je pronašao stvari kod njega?“
Branko je objasnio.
Domar je uhvatio Sašu kako jedne noći pokušava otvoriti podrumske prostorije.
U njegovoj torbi pronašao je stvari iz nekoliko stanova.
Ali umjesto da odmah pozove policiju, napravio je nevjerovatno glupu odluku.
Uzeo je ukradene stvari.
Saša je pobjegao.
Milenko ih je namjeravao vratiti vlasnicima.
Ali prije nego što je uspio, završio je u bolnici nakon teške saobraćajne nesreće.
Mjesecima se oporavljao.
Kada se vratio, dio stanara se već odselio.
Kutiju je sakrio u svoj ormarić.
I onda je prošlo vrijeme.
Godina.
Pet.
Deset.
Na kraju gotovo tri decenije.
„Zašto ste sat prodali meni umjesto da ga direktno date Predragu?“
Branko se nasmijao.
„Nisam znao gdje živi.“
„Ali kako ste znali da će doći u moju radnju?“
Branko je izvadio onaj stari novinski oglas.
Na poleđini je bilo nešto što nismo primijetili.
Rukom napisana poruka:
„Ako ne pronađeš Predraga, odnesi sat čovjeku koji kupuje stare stvari u ovoj ulici. On poznaje njegovog sina.“
Pogledao sam ga.
„Njegovog sina?“
„Da.“
„Ja ne poznajem Predragovog sina.“
Predrag me gledao nekoliko sekundi.
Onda je izvadio telefon.
Pokazao fotografiju.
Na njoj mladić kojeg sam odmah prepoznao.
Nikola.
Dolazio je u moju radnju najmanje jednom mjesečno.
Skupljao je stare ploče.
„To je vaš sin?“
„Jeste.“
Branko je planirao da mi ostavi sat i zamoli me da pronađem Nikolu.
Ali kada je jutros došao, mene nije bilo.
Radnik koji me mijenjao mislio je da čovjek jednostavno želi prodati sat.
Ponudio mu 80 KM.
Branko je pokušao objasniti, ali na kraju je pomislio:
„Neka. Ako sat ostane tamo, pronaći će put.“
„A 80 maraka?“
„Potrošio sam 12 na ručak.“
Počeli smo se smijati.
Predrag je uzeo sat.
Ali onda je pitao:
„Šta je sa ostalim stvarima iz kutije?“
Branko je spustio pogled.
„Zato sam vas zapravo pozvao.“
U svesci je bilo 17 predmeta.
Većina vlasnika više nije živjela u zgradi.
Neki su umrli.
Nekima se izgubio svaki trag.
Sljedećih nekoliko mjeseci nas trojica pokušavali smo pronaći porodice.
Vratili smo vjenčani prsten ženi koja je 26 godina mislila da ga je izgubila njena pokojna majka.
Jednom čovjeku vratili smo stari fotoaparat njegovog oca.
Pronašli smo čak i vlasnika 300 njemačkih maraka.
Kada smo mu ih dali, počeo se smijati.
„Šta ću sad sa ovim?“
„Čuvajte.“
„Neću.“
Uokvirio ih je i stavio na zid.
Ali jedan predmet niko nije mogao povezati ni sa kim.
Mala zlatna medalja.
Na njoj samo datum:
6. april 1984.
U svesci pored nje nije bilo broja stana.
Samo:
„OVO NIJE UKRADENO.“
Ispod:
„Vratiti čovjeku koji pronađe sve ostale.“
Pogledali smo Branka.
„Ti si pronašao kutiju.“
„Ali vi ste pronašli ljude.“
Predrag je rekao:
„Onda je medalja tvoja.“
Branko ju je otvorio.
Nismo ni znali da može da se otvori.
Unutra mala presavijena fotografija.
Na njoj mladi Milenko, domar.
Pored njega djevojka.
A iza njih — ista zgrada.
Na poleđini:
„Branku, hvala što si me 1984. izvukao iz podruma kada je izbio požar.“
Branko je sjeo.
„Ja sam ovo potpuno zaboravio.“
Kao mladić je zaista izvukao Milenka iz zadimljenog podruma.
Nikada nije pričao o tome.
„Znači medalja je cijelo vrijeme bila za tebe?“
Branko je klimnuo.
„Izgleda.“
Predrag se nasmijao.
„A ti si morao prvo vratiti sedamnaest tuđih stvari da bi dobio svoju.“
Branko je dugo gledao medalju.
Onda ju je stavio u džep.
„Pošteno.“
Predrag je vratio sat na ruku prvi put poslije 27 godina.
Pogledao ga je i rekao:
„Kasni četiri minute.“
Branko se nasmijao.
„Poslije 27 godina, ja mu to ne bih zamjerio.“