Milicin otac zvao se Dragan.
Radio je kao električar u fabrici.
Nije bio bogat, nije vodio nikakvu organizaciju i nije imao mnogo slobodnog vremena.
Ali imao je jednu neobičnu naviku.
Subotom uveče nije išao na spavanje.
Oko ponoći bi sjeo u automobil i vozio.
Milica je kao tinejdžerka vjerovala da se sastaje sa prijateljima.
Istina je počela mnogo ranije.
Jedne zimske noći Dragan se vraćao sa druge smjene kada je pored puta ugledao čovjeka koji je pokušavao zaustaviti automobil.
Niko nije stao.
Dragan jeste.
Čovjek je radio u restoranu i propustio posljednji autobus.
Do kuće je imao 34 kilometra.
Dragan ga je odvezao.
Kada mu je čovjek ponudio novac, odbio je.
Sljedeće subote Dragan je ponovo prošao istim putem.
Primijetio je dvije radnice kako čekaju prevoz.
Povezao je i njih.
Ubrzo je shvatio koliko ljudi vikendom ostaje bez prevoza poslije kasnih smjena.
Konobari.
Pekari.
Čistačice.
Radnici benzinskih pumpi.
Ljudi koji nisu imali automobil, a taksi do okolnih sela bio im je preskup.
Dragan je počeo namjerno voziti nekoliko poznatih ruta između ponoći i tri ujutro.
Nije uzimao novac.
Vodio je samo evidenciju.
Ime, vrijeme, mjesto i kilometražu.
„Zašto?“, pitala je Milica.
Nikola se nasmiješio.
„I ja sam ga to pitao.“
Prije sedamnaest godina Nikola je imao 19 godina.
Posvađao se sa ocem i napustio kuću.
Radio je privremeno u jednom skladištu.
Te noći dobio je otkaz.
Imao je nešto novca u džepu, ruksak i mnogo više ponosa nego pameti.
Krenuo je pješice prema susjednom gradu.
Počela je jaka kiša.
Kada je stigao do mosta, već je bio potpuno mokar.
Dragan je zaustavio automobil.
„Gdje ideš?“
„Ne znam.“
„Odlično“, odgovorio je Dragan. „Onda te mogu odvesti bilo gdje.“
Nikola se prvi put te večeri nasmijao.
U automobilu su razgovarali.
Nikola mu je priznao da voli popravljati automobile, ali da nema novca za školovanje niti alat.
Dragan ga nije odvezao 120 kilometara zato što je Nikola tamo živio.
Odvezao ga je do ujaka za kojeg je Nikola rekao da jedini možda može da ga primi.
Prije nego što je izašao, Dragan mu je dao broj jednog automehaničara.
„Traži pomoćnika.“
„Kako znate?“
„Popravlja mi ovu kantu svakih šest mjeseci.“
Nikola je nazvao.
Dobio je posao.
Godinama kasnije otvorio je svoju radionicu.
Dragan mu se nikada nije javio.
Nikola čak nije znao njegovo prezime.
Zapamtio je samo automobil.
I malu ogrebotinu na zadnjim vratima u obliku polumjeseca.
Kada je Milica dovezla isti automobil u njegovu radionicu, nešto mu je bilo poznato.
Tek kada je pronašao svesku i pročitao svoje ime, bio je siguran.
„Zato ne mogu da vam naplatim“, rekao je.
Milica je otvorila svesku.
Bilo je više od 300 zapisa.
Nisu svi bili ljudi koje je Dragan redovno vozio.
Nekima je pomogao samo jednom.
Na posljednjih nekoliko stranica kilometraža je postajala sve manja.
Dragan se razbolio i prestao sa noćnim vožnjama.
Posljednji zapis nastao je osam mjeseci prije njegove smrti.
„Mira — pekara — 18 km — stigla kući.“
Milica je fotografisala nekoliko stranica i objavila ih u lokalnoj grupi.
Nije očekivala mnogo.
Do večeri je objava imala stotine komentara.
„Dragan me vozio kući dvije zime.“
„Mene je pokupio kada sam propustila autobus.“
„Moju majku je vozio poslije noćne smjene.“
„Meni nikada nije rekao kako se zove.“
Javio se čak i čovjek iz Njemačke.
Napisao je:
„Ako je ovo onaj sivi automobil sa ogrebotinom na zadnjim vratima, taj čovjek mi je jednom promijenio život.“
Milica je čitala komentare do tri ujutro.
Čitavog života mislila je da poznaje svog oca.
A sada je upoznavala jedan njegov dio preko potpunih stranaca.
Nikola je automobil popravio.
Ali nekoliko mjeseci kasnije motor je konačno otkazao.
Popravka više nije imala smisla.
Milica nije željela da ga baci.
Nikola je predložio nešto drugo.
Automobil su postavili ispred njegove radionice.
Ne kao ukras.
Na njegovom krovu stavili su malu kutiju za dobrovoljne priloge.
Novac je korišten za plaćanje noćnog prevoza ljudima koji rade kasne smjene i nemaju način da se vrate kući.
Nikola je prvi uplatio.
Tačno onoliko koliko bi Milici naplatio popravku.
U starom automobilu ostala je i sveska.
Na posljednjoj praznoj stranici Nikola je dopisao:
„Dragan — 600.000 km — još uvijek vozi ljude kući.“
Milica je dugo gledala tu rečenicu.
Tek tada joj više nije bilo žao što se stari automobil nikada neće ponovo pokrenuti.
Jer je shvatila da nije svaki automobil napravljen samo da prevozi ljude od jednog mjesta do drugog.
Neki ih odvezu mnogo dalje.