Čovjek je 14 godina svakog petka kupovao večeru za dvoje, ali je uvijek jeo sam — onda mu je konobarica donijela račun na kojem je pisalo: „Druga večera je večeras plaćena.“
Petkom uveče restoran je uvijek bio pun.
Ipak, jedan sto niko nije dirao.
Sto broj 6, pored prozora.
Bio je rezervisan za gospodina Marka.
Dolazio je tačno u 20 sati.
Sjedao uvijek na istu stolicu.
A naručivao večeru za dvije osobe.
„Jedna porcija ovdje.“
Pokazao bi ispred sebe.
„A druga?“, pitala sam ga prvi put.
Pokazao je praznu stolicu preko puta.
„Tamo.“
Mislila sam da nekoga čeka.
Donijela sam dva tanjira.
Marko bi pojeo svoju večeru.
Drugi tanjir nije dodirivao.
Pred zatvaranje bi rekao:
„Možete ovo spakovati.“
Platio bi obje večere i otišao.
Sljedećeg petka isto.
I onog poslije.
Nakon nekoliko mjeseci konačno sam pitala:
„Gospodine Marko, hoće li vam se ta osoba ikada pridružiti?“
Pogledao je praznu stolicu.
„Nadam se.“
Kasnije mi je vlasnik restorana objasnio da Marko to radi već godinama.
Četrnaest godina.
Sve je počelo jedne februarske večeri.
Marko je tada imao trideset pet godina.
U restoran je došao sa mlađim bratom Nikolom.
Braća su bila potpuno različita.
Marko ozbiljan, miran, porodičan čovjek.
Nikola je stalno putovao, mijenjao poslove i pravio planove koje niko nije shvatao ozbiljno.
Te večeri su se posvađali.
Njihov otac je bio bolestan.
Marko je želio da Nikola ostane u gradu i pomogne porodici.
Nikola je dobio posao na brodu.
„Uvijek pobjegneš kad postane teško“, rekao mu je Marko.
Nikola je ustao.
„A ti misliš da si bolji jer nikada nisi otišao.“
„Barem sam ovdje.“
Nikola je obukao jaknu.
Prije izlaska se okrenuo.
„Sljedećeg petka, isti sto. Ako se smiriš, dođi.“
Marko nije odgovorio.
Sljedećeg petka ipak je došao.
Naručio je dvije večere.
Nikola se nije pojavio.
Marko je pomislio da je još ljut.
Došao je ponovo narednog petka.
Opet ništa.
Tek kasnije porodica je saznala da je Nikola zaista otišao.
Ukrcao se na brod.
Prvih nekoliko mjeseci slao je poruke majci.
Marku nije.
Onda su poruke prestale.
Kompanija je potvrdila da je Nikola napustio posao u jednoj luci u Južnoj Americi.
Poslije toga mu se izgubio svaki trag.
Nije bio službeno nestao.
Jednostavno je otišao svojim putem.
„I Marko ga čeka četrnaest godina?“, pitala sam vlasnika.
„Svakog petka.“
„A druga večera?“
Vlasnik se nasmiješio.
„Nju odnese jednom čovjeku koji spava kod autobuske stanice.“
Tada sam shvatila.
Marko nije bacao hranu.
Svake sedmice bi je nekome dao.
„Zašto onda naručuje baš ono što je Nikola jeo?“
„Valjda da stol ostane spreman.“
Godine su prolazile.
Neki petak Marko bi pričao sa mnom.
Neki bi ćutao.
Jednom sam ga pitala:
„Šta biste mu rekli kada bi večeras ušao?“
Odgovorio je odmah:
„Ništa o onoj svađi.“
„Ništa?“
„Izgubili smo četrnaest godina. Ne bih potrošio ni pet minuta na dokazivanje ko je bio u pravu.“
To sam zapamtila.
A onda je došao jedan običan petak.
Marko je sjeo.
„Kao uvijek?“
„Kao uvijek.“
Donijela sam dvije večere.
Pojeo je svoju.
Druga je ostala netaknuta.
Kada je zatražio račun, vlasnik mi je pružio mali papirić.
„Daj mu ovo.“
„Šta je?“
„Samo odnesi.“
Stavila sam račun pred Marka.
Pogledao ga je.
Umjesto iznosa pisalo je:
„Druga večera je večeras plaćena.“
Marko se namrštio.
„Ko ju je platio?“
Nisam znala.
Okrenuo je račun.
Na poleđini je bilo dopisano:
„Nemoj je večeras pakovati.“
Marko je naglo pogledao prema vratima.
Niko nije ulazio.
Čekao je.
Pet minuta.
Deset.
Pola sata.
Restoran se polako praznio.
„Je li ovo neka šala?“, pitao je vlasnika.
„Nije.“
„Ko je platio?“
„Čovjek je došao jutros.“
„Kako izgleda?“
Vlasnik nije odgovorio.
Samo je rekao:
„Tražio je da sačekate do 22 sata.“
U 21:58 vrata restorana su se otvorila.
Marko je ustao.
Ali čovjek koji je ušao nije bio Nikola.
Bio je mladić od možda dvadeset pet godina.
Prišao je stolu broj 6.
„Vi ste Marko?“
„Jesam.“
Mladić je pogledao praznu stolicu.
„Mogu li?“
Marko je klimnuo.
„Ko si ti?“
Mladić je izvadio staru fotografiju.
Na njoj je bio Nikola.
Mnogo stariji nego kada je otišao.
Držao je dječaka na ramenima.
„To je moj otac.“
Marko nije rekao ništa.
Samo je gledao fotografiju.
„Ti si Nikolin sin?“
„Zovem se David.“
„Gdje je on?“
David je spustio pogled.
„Umro je prije dvije godine.“
Marku su se oči napunile suzama.
„Zašto mi niko nije javio?“
„Nismo znali gdje ste.“
Nikola je nakon odlaska s broda ostao u Argentini.
Oženio se.
Dobio sina.
Radio je kao mehaničar.
„Je li ikada pričao o meni?“
David se nasmijao.
„Svakog petka.“
Marko ga je zbunjeno pogledao.
David je otvorio torbu.
Izvadio je malu svesku.
Na prvoj stranici bio je datum njihove posljednje večere.
Nikola je godinama zapisivao kratke bilješke.
„Petak. Danas bih trebao biti za stolom s Markom.“
Nekoliko godina kasnije:
„Još nisam nazvao. Sad je već glupo.“
Pa:
„David me pita ima li strica. Rekao sam mu da ima.“
I mnogo kasnije:
„Ako se ikada vratim, prvo idem u restoran.“
Marko je zatvorio svesku.
„Zašto se nije vratio?“
David nije odmah odgovorio.
„Htio je.“
Prije šest godina Nikola je čak kupio avionsku kartu.
Ali dan prije puta nazvao je restoran.
Tadašnji konobar javio se na telefon.
Nikola je pitao:
„Dolazi li još uvijek petkom čovjek po imenu Marko?“
Konobar nije znao prezime.
Rekao je da ne zna o kome govori.
Nikola je zaključio da je Marko odavno prestao dolaziti.
Nije otputovao.
„Zbog jednog pogrešnog odgovora?“
„Mislim da mu je trebao samo jedan razlog da ponovo odustane.“
Marko je spustio glavu.
„Isti kao meni.“
Ponos se s godinama pretvorio u strah.
A strah u naviku.
„Kako si ti mene pronašao?“
David je izvadio očev telefon.
Nikola ga nikada nije bacio.
U bilješkama je bilo zapisano ime restorana.
David je prije mjesec dana doputovao u grad.
Došao je u restoran.
Pitao vlasnika za Marka.
„Kada mi je rekao da još uvijek dolazite svakog petka, nisam mogao vjerovati.“
„Zašto nisi odmah došao?“
„Htio sam prvo nešto provjeriti.“
David je pitao gdje završava druga večera.
Pratio je Marka prethodnog petka.
Vidio ga kako paket daje beskućniku na stanici.
„Tada sam shvatio zašto je tata toliko pričao o vama.“
Marko se nasmijao kroz suze.
„Vjerovatno nije pričao lijepe stvari.“
„Nije uvijek.“
Obojica su se nasmijala.
Tada je Marko pokazao prema netaknutoj večeri.
„Jesi li gladan?“
David je pogledao tanjir.
„Šta je to?“
„Omiljeno jelo tvog oca.“
David je uzeo viljušku.
„Onda jesam.“
Prvi put nakon četrnaest godina neko je pojeo drugu večeru.
Mislila sam da Marko sljedećeg petka neće doći.
Pogriješila sam.
U 20 sati otvorila su se vrata.
Marko je ušao.
Pored njega David.
„Sto broj 6?“, pitala sam.
„Naravno.“
Uzela sam dva jelovnika.
Marko me zaustavio.
„Donesite tri.“
„Ko još dolazi?“
David se nasmijao.
Vrata su se ponovo otvorila.
Ušla je žena od pedesetak godina.
Nikolina supruga.
Doputovala je upoznati porodicu svog pokojnog muža.
Marko je pogledao prema praznoj stolici na kojoj je četrnaest godina zamišljao brata.
Ovoga puta nije bila prazna.
I više nikada nije naručio večeru za nekoga ko možda neće doći.
Jer je shvatio nešto što je Nikola, nažalost, shvatio prekasno:
Najduža udaljenost između dvoje ljudi ponekad nije drugi kraj svijeta — nego čekanje da onaj drugi prvi nazove.